Blago direktorima s puno prijatelja

Ima kod nas ljudi koji vole poklanjati dionice. Posve filantropski. Vole i svoju fotelju, što je više nego razumljivo. Kažu da vole i tvrtke na čijem su čelu i da ih čuvaju od nekih opasnih likova koji bi ih razbucali. A, tada, postaju kanibali.

Naime, neki mali dioničari u Hrvatskoj odlučili su se, vođeni zlim porivom za profitom, aktivirati i maltretirati direktore koji su u miru Božjem godinama vladali svojim tvrtkama. To što je riječ o čelnicima dioničkih društava čije dionice kotiraju na burzi je stvar forme, jer, to su ustvari njihove firme. Trezorske dionice društva, po toj su logici, također, njihove i s njima mogu raditi što hoće. U ovim nemilim vremenima Anto Perković, predsjednik Uprave Badela 1862, i Marijan Ključariček, njegov kolega iz Transadrije, postali su vrlo maštoviti. Scenariji su gotovo identični, kao da su skupa sjedili na satu ‘Obrana od opasnih špekulanata’.

U Badelu, koji je prošle godine zabilježio 70 milijuna kuna konsolidiranog gubitka, čiji je dug dosegao 730 milijuna kuna, kojem je račun već bio blokiran itd., našlo se novca za otkup dionica od Kapitalnog fonda za trezor. Tričavih 22,5 milijuna kuna. One su potom prebačene na dobrog odvjetnika Marijana Ruždjaka koji radi i, što je važnije, glasuje, u interesu tvrtke. Perković je, eto, malo zaboravio da je Skupština 2007. odlučila da se dionice iz trezora prvo nude zaposlenicima. Što sad, viša sila. Kada HFP ipak (aktivnost i dizanje ruke kontra struje inače nije specijalnost ove institucije) nije stao na njegovu stranu Perković se malo zabrinuo, no ubrzo je zabljesnula nova ideja.

Dio punomoći proglašen je nevažećim (većinom punomoći skrbničkih računa) i tako poništeno gotovo 14 posto temeljnog kapitala što je bilo dovoljno da Perković osigura većinu glasova. Zamišljeno, učinjeno, cilj postignut. A sredstvo kojim se došlo do cilja – pa cilj ga opravdava. I tako je u Badelu 1862 dioničarski aktivizam izgubio od, kako su ga nazvali, odvjetničkog dioničarstva. Hoće li tužbe i prijave nezadovoljnih malih dioničara uroditi plodom, i u kojem roku? Dopustit ćemo da nas ishod iznenadi.

U Transadriji nisu došli do odvjetnika. Oni imaju puno dobrih prijatelja u raznim tvrtkama. A imaju i dionica u trezoru koje vrijedno skupljaju. Pa kada zatreba, pred glavnu skupštinu, ‘prodaju’ te ‘svoje’ dionice prijateljima. Tako su upravo prodali dvije tisuće dionica (6,9 posto temeljnog kapitala) riječkoj tvrtki Dezinsekcija (bez odobrenja Nadzornog odbora, jer sadašnji na prošloj skupštini nije dobio razrješnicu, ili skupštine koja u međuvremenu nije bila sazivana).

Na zadnjoj skupštini veliku brigu zadao im je najveći dioničar HFP koji je i ovdje odlučio kontrirati upravi pa je od tog šoka iznenada ‘nestalo’ struje da bi vladajući mogli razbistriti glave do sljedeće skupštine. Ona će se održati upravo ovog četvrtka pa sa zanimanjem iščekujemo tko se, u međuvremenu, naoružao kakvim oružjem i je li The Boss HFP promijenio mišljenje ili ‘pleše u mraku’ kao Bruce Springsteen. Istodobno, rezultati poslovanja Transadrie bezbrižno padaju, ali to je također razumljivo. Važnije je ulagati u obranu tvrtke od špekulanata koji bi je rasprodali.

Čelni ljudi Transadrie u komunikaciji s medijima, ali i HFP-om, samo ponavljaju da oni rade na ‘modelu restrukturiranja poslovanja i optimizacije korištenja ukupne imovine radi stjecanja novih većih prihoda od imovine nakon odgovarajućih ulaganja u cilju pripreme Društva za bolju konkurentsku poziciju nakon ulaska u EU...’ te da ih napada ‘manja grupa špekulanata i osuđenika za kaznena djela iz domene gospodarskog kriminaliteta radi preprodaje vrijedne imovine društva i ostvarenja ekstra profita’. Odgovor na konkretna pitanja oko spornih poslovnih odluka i preprodaje trezorskih dionica, samo zanemare.

Mnogo je toga nejasno u ovim pričama, no nešto posebno izaziva logiku. Zašto bi neki investitori, odnosno dioničari, pa makar i špekulanti koji žele zaraditi na ulaganju, a priori bili gori upravljači od postojećih čiji rezulatati evidentno nisu dobri? Kako možemo znati da bi ti špekulanti sutradan stavili ključ u bravu, izbacili ljude na ulicu, prodali nekretnine i stavili lovu u džep. Možda i bi. Je li ta hipoteza dovoljan razlog da se postojećim upravama dozvoli da se, u najmanju ruku, čudnim metodama održe na vlasti i može li epopejska borba protiv zlih špekulanata opravdati eventualno izigravanje zakona?

Gledano laički, u ovim je pričama puno posla za one koji se bave utvrđivanjem je li nešto u skladu sa zakonima i propisima. Čelnici nekih institucija koje bi trebale intervenirati kod raznoraznih smicalica kojima se mešetari trezorskim dionicama i tako ostvaruje pravo glasa na skupštini, uzrujaju se kad ih se prozove za spore reakcije ili izostanak istih, pa je za vjerovati da nešto rade. Samo se to još ne vidi.