Dajte nam malo vremena

U prapovijesti svog pisanja znala sam zamisliti kako imam takvu pjesničku slobodu da mogu upotrijebiti stihove čudaka poput Davida Byrnea kao melodiju uz moje rečenice. U poslovnom novinarstvu se takva prilika rijetko ukazuje. Ali, eto utjehe, dogodila se u digitaliziranom prostoru slobode ovog bloga.

I tako smo u tjednu za nama svi mi dobili novog ministra gospodarstva, a ja novi gramofon. Spekuliralo se, nabacivalo, analiziralo i na kraju je dobitnik najvruće fotelje ispao borac za prava poslodavaca Đuro Popijač. Vjerujem da je, kao što ja činim ovih dana, i novi ministar slušao Little Creatures, ‘pomaknuti’ album Talking Headsa, čiji artistički set pjesama završava s himničkom posljednom ‘Road to Nowhere’. Za naše prilike više nego simboličan naslov. Oduvijek sam znala da ću je negdje upotrijebiti, pa evo:

Well we know where we’re goin’

but we don’t know where we’ve been.

Naravno da znamo kuda idemo, reći će novi ministar, odlučan da se uhvati u koštac sa svim silama i haribdama našeg trulog društva i gospodarstva. Jer on je jedan od onih, kako kaže premijerka Kosor, koji razumiju gospodarstvo i žive s njim. Doduše, dosad je, ako izuzmemo HUP što je više lobistička funkcija, radio samo u državnoj Fini i njenim prethodnim oblicima, no nećemo zato čovjeku ne dati šansu. Dok je bio u Fini sindikalci nisu imali ni najmanju pritužbu na njega, što je prilično čudno ako promatramo njegovu retoriku iz vremena HUP-a kada je žustro ratovao protiv ‘rigidnog’ zakona o radu i viška zaposlenih u javnoj upravi. Možda možemo zaključiti da je riječ o profesionalcu koji ispunjava zadatak koji mu naloži poslodavac? Samo, od njega se očekuje da bude pametniji od sadašnjeg poslodavca.

And we know what we’re knowing’

but we can’t say what we’ve seen.

Od Popijača se ne očekuju deus ex machina rješenja niti da nas zapljusne mesijanskim izumima, no moramo inzistirati barem na odlučnoj volji da se nešto promijeni. Za razliku od Byrnea, mi možemo reći što smo dosad vidjeli pa znamo da bi učinkovitost i dosljednost bili nešto senzacionalno.

And we’re not little children

and we know what we want.

Eh, da, mali problem. Naravno da želimo Supermena. Premijerka je novom ministru napomenula da će se odmah morati uhvatiti u koštac s gospodarskim problemima 24 sata na dan. Baš me zanima hoće li Popijač, i bez spavanja, uspjeti u ponedjeljak riješiti brodogradilišta, u utorak Inu, u srijedu preostale privatizacije, u četvrtak opću nelikvidnost, a u petak problematične državne gubitaše i korupciju. I to sve sa Šukerom za vratom. I da, plaće i mirovine ne diramo, a ne daj Bože da nam na ulici završi koja tisuća nezaposlenih kad već ima novca za subvencije gubitašima. Popijač neće, kaže Ivica Mudrinić, plesati kako poslodavci sviraju (pao mi je kamen sa srca!), no morat će nešto iščarobirati inače se može odmah vratiti u okrilje udruge poslodavaca.

And the future is certain

give us time to work it out.

Ma ne brinite, budućnost je sigurno svijetla, ali dajte nam još malo vremena (kao da čujem razgovor u briselskim hodnicima ili u Banskim dvorima).... Mi smo samo malo sporiji, no kada naučimo, razradimo, ponovimo, usavršimo...nitko nam nije ravan!