HFP otvorio sezonu rasprodaje

Proteklih dana ‘slučajno’ sam se našla u hodnicima trgovačkih centara i promatrala, kad sam već tamo, odjevne kombinacije koje mi upravo trebaju. Iako prsti svrbe, glas razuma uspijeva prevladati tu ‘potrebu’ ponavljajući ispod glasa istančani televizijski savjet kojim se pokušava probuditi nada puka da će ponovno moći nesputano trošiti: ‘Trgovci se ove godine zbog recesije spremaju na veća i ranija sniženja.’

Iako se i zdvojni trgovci tješe da je bolje prodati jeftinije nego nikako, još se nadaju da će prodati bar koji komad po višim cijenama. I tako se odjevne kombinacije čekamo i znakovito gledamo preko izloga. Čekam da se iskopa ta evolucijska karika koje nedostaje: vrsta kuna, rod sa što više nula. No, dok su izlozi još netaknuti histeričnim ‘Sale’ varijantima, čekati ne može Hrvatski fond za privatizaciju. Kad je potreba, potreba je. Ovih dana traje dražba za udjele u 37 tvrtki za koje HFP traži oko 100 milijuna kuna. Ništa problematično, osim što definitivno nije vrijeme za prodaju državne imovine. Osim ako baš želite dobiti manje nego što ste mogli prije i nego što ćete, vjerujem, moći kasnije. Ne treba biti osobito pronicljiv kupac i investitor jer ovo je vrijeme kada dirigiraju kupci, oni imaju ono što tjera svijet na okretanje. Eto, čak i moj racionalni dio može pokazati zube trgovcima i pričekati da ih neprodana roba stisne uz zid i da drhtavim rukama povećaju prve znamenke pred postotcima sniženja.

Što vrijedi ta logika kada HFP-u dramatično treba novac da pokrpa svoje dubioze, isplati plaće i da pozajmice državnim firmama koje još hrani, a nema s čim. Ali koga je u ovoj državi ikad zanimalo što je logično. Ili, ne daj Bože, pametnije. Za to imamo dobar vatrogasni aparat. Ova će dražba vjerojatno proći još tiše nego prethodne. Dijelom jer je, kao i obično, u velikom broju slučajeva riječ o zanemarivim udjelima, a dijelom jer će se potencijalni kupci oglušiti. Ipak, ima sada i kapitalaca u igri. HUP Zagreb, Sladorana, Transadria, Končar Elektroindustrija. Nije, doduše, kao u kolovozu kada je HFP namjeravao prodati likvidne dionice Tiska, Kraša, Podravke, Luke Rijeka itd., a onda se povukao pod pritiskom da rasprodaje državnu imovinu po cijenama nižim od tržišnih. Ima li smisla da to nazovemo tržišnim paradoksom kad nas termin - pogodovanje Karlovačkoj banci koja raspolaže s najvećim iznosom prava - ne uvlači u ekonomsko filozofske probleme. Takav problem je više operativne prirode. Da se poslužim onom kozerski formuliranom frazom Tenžere, barda naše struke: teorijske kule i kolibe prakse.  
 
Ovaj put je najskuplji udjel u riječkoj Transadriji, za 27,9 posto temeljnog kapitala Fond traži 26,5 milijuna kuna. No, osim što potencijalni kupac ima sedam dana da prikupi novac, mora dati i javnu ponudu za preuzimanje ostatka dionica pa svota koju treba osigurati postaje ozbiljna i za ‘velike’ igrače. Transadria je, kako i pretpostavljate, mutna da bi joj i Balaton mogao zaviditi. Pitanje koje se sada iznenada pojavljuje: je li Fond na zadnjoj glavnoj skupštini promijenio mišljenje i glasovao za postojeći nadzorni odbor i upravu zato što je unaprijed dogovorio prodaju s upravom koja zadnjih godina mešetari trezorskim dionicama pokušavajući ostvariti prevlast? Toliko je milijuna kuna dosad sprženo u obrani vlasništva, pa zašto ne bi državi dali 26 milijuna? Filantropi. Ponuda za preuzimanje? Pa riješit će se, kao i sve dosad.

Ipak, izgleda da je Fond solo igrač i da je uspio na istu stranu staviti ljute neprijatelje - upravu i udrugu malih dioničara koji zadnje dvije godine biju ljutu bitku za prevlast. I jedni i drugi kažu da je ovo jednostavno loš potez. Možda zadovoljniji bude Željko Zadro koji bi za oko devet milijuna kuna mogao dobiti većinski udjel u Sladorani. No, gospodine Zadro ne dajte se navući, vi u svom posjedu imate posljednje primjerke izumrle vrste - kune.