Hrvatska brodogradilišta u meksičkoj sapunici

Sapunica o privatizaciji hrvatskih brodogradilišta mogla bi ući u sam vrh meksičke produkcije. A ne bi se scenaristi trebali puno pomučiti. Svega tu već ima, umišljenih udavača, siromašnih udvarača, stroge majke, blagonaklonog oca, revnih skrbnika.... i sve se zaplelo i rasplelo već stotinu puta tako da je i gledateljima koji s najviše strasti i entuzijazma prate turbulentne obrate svega već pomalo dosta.

A problem u startu, kako to obično biva, uopće nije izgledao tako složeno. Brodogradilišta su u državnom vlasništvu poslovala loše jer se njima svjesno i namjerno loše upravljalo, nakon nekoliko godina i još nešto više milijardi proračunskih kuna kojima su se te rupe krpale, više-manje svi su složili da tako dalje ne ide. Izbor je pao na privatizaciju, što je svesrdno ‘savjetovala’ i Europska unija, uvidjevši da od hrvatske države kao vlasnika nema vajde. Raspisali su se ambiciozni natječaji i čekalo da u red stanu kupci koje će pomesti nataloženo smeće, pokrpati sve rupe, zadržati ljude da ne bi bilo neugodnih socijalnih problema, obvezati se uložiti bezbroj milijuna u brodogradnju itd. Idealnih kupaca, nažalost nema, baš kao što ni u meksičkim sapunicama nema idealnih situacija. Čim nešto krene dobro, dogodi se dramatičan zaplet.

U našoj sapunici imamo obitelji Končar i Debeljak. U meksičkoj bi vjerojatno bili neki vjekovni neprijatelji, dok u hrvatskoj verziji žele biti kupci brodogradilišta. I tako već više od dvije godine. Ne znam je li, osim Santa Barbare, bilo tako duge sapunice. No, sve je, u biti, donedavno bilo relativno mirno. Daleko od toga da su Končar i Debeljak za državu idealni kupci, isto kao što i oni mogu zamisliti puno idelaniji scenarij u kojem postaju vlasnici tih nesretnih brodogradilišta, no stalno se u javnosti vrtilo tek nekoliko spornih pitanja, preciznije postotaka, i stvaralo dojam da treba još jednom sjesti za stol pa povuci-potegni presjeći negdje na pola. Jer programe restrukturiranja i ponude su svi već više puta prostudirali i svi sve znaju. Ali nije ni naša serija baš sasvim bezveze, finale ipak mora biti dramatičnije. Sada nitko ništa ne zna i svi su protiv sviju. Tako je ministar financija Linić (ovo mu je, doduše, drugi put) kao srčana meksička majka koja brani bogatog sina jedinca od neke sirote udavače, raspalio po Danku Končaru. Ne želi ga, kažu, niti upoznati.

Ovaj se pak, poput uvrijeđene mlade, povukao pa ne kupuje tri nego dva brodogradilišta iako je do jučer tvrdio suprotno. Prvo ne bi ni slučajno otpuštao, pa naravno da se otpuštanja podrazumijevaju jer je stanje na tržištu jako loše. Novih poslova ima na pretek, no partner iz Njemačke s kojim je u finalu priče šetao brodogradilištem je to postao prije deset minuta, bankarska jamstva nikada nije ni nudio. Strašnije je samo to što dva minsitra, koji u ime iste države prodaju ta ista brodogradilišta, zvuče kao da su na suprotnim strana i kao da su čitali različite natječaje.
Na kraju, gledatelj se ne može ne zapitati: Čemu sve to? Ili kupac ima novac i zna što i zašto hoće ili nema. Ili država zna što i zašto prodaje ili ne zna. Slažem se s Čačićem da bi bilo najbolje da Končar za svoju ponudu jamči zlatnim polugama i dijamantima, ali i da je takvo nešto realno očekivati koliko i to da meksička sapunica završi drugačije nego inače. Kamoli kad se za dijamante nude problematična brodogradilišta za čiju kupnju baš nitko drugi nije pokazao interes. S druge strane, na mjestu je pitanje zašto ozbiljan kupac nema bankarsku garanaciju koja se traži i dobiva za puno manje poslove? Još je manje jasno što sve ovo treba bjelosvjetskom poduzetniku Končaru? Debaljakov DIV koji želi Brodosplit u cijeloj se ovoj strci stisnuo i čeka. Oni pak imaju tajne partnere i financijere s nekakvim, zar je bitno kakvim, jamstvima.