Ima jedan čovjek čudan

Koliko god se trudila najčešće mi promaknu Reporteri. Emisija Mirjane Rakić koja je svojom kvalitetom i temama toliko netipična za hrvatski televizijski prostor nažalost ima teško uhvatljiv termin. Ove subote oko ručka ipak sam uhvatila priču o poznatom investitoru Warrenu Buffetu. Taj živahan postariji gospodin iskričavog pogleda i sjajne elokvencije, posjeduje nebrojene zelene novčanice kojima upravlja kroz svoj Berkshire Hathaway. Uz to, odlikuje se i netipičnim idejama.

Tako spomenuti reče, slobodno ga parafrazirajući: "Meni je kapitalistički sustav dopustio da steknem i prigrlim bogatstvo ove zemlje i moja je dužnost da joj vratim dio toga....Ljudi nisu svjesni koliko su okolnosti zaslužne za stvaranje bogatstva, i posve krivo misle da su jedino njihove sposobnosti zaslužne za uspjeh...Probajte se roditi u Bangladešu i vidjeti hoće li vam vaša sposobnost pomoći u uspjehu". I tako se isti, sukladno heretičkim stavovima, počesto ponaša filantropski, bez računice. Iako i tu ima outsource računicu pa filantropske operacije prepušta drugima jer on nije po vlastitom sudu u tome dovoljno dobar. Bill Gates, navodno, jest.

Mi nismo zreli kapitalizam pa da imamo takve ekscentrične kapitaliste. A i nemamo podzemnu da se njom neobično skromno voze naši milijarderi, kako to već čini Buffet. No ipak, valja se upitati zašto u našem društvu, koje je inercijom i proglasom bliže kapitalizmu s ljudskim licem, nije na površinu izašlo pitanje s odgovornosti i društvenom angažmanu bogatih i sposobnih.

Kod nas je, izgleda, teza Ayn Rand o egoizmu kao jedinoj logičnoj derivaciji racia u potpunosti prihvaćena pa se preispitivanje trenutnih vrijednosti pokazuje u potpunosti izlišnim. Poslodavci ponavljaju kako ih država uništava porezima i davanjima, sindikati kukaju kako ih država uništava nepoštivanjem sporazuma, radnici ostaju na ulici ili ne primaju plaću spremni da za nju upitaju državu, a znanstvenici, analitičari, kroničari i novinari govore: "Lijepo smo vam govorili, katastrofa je bila neizbježna, a sad nas čeka pakao."

No, mogu li vremena uopće biti loša ili je taj epitet rezerviran samo za ljude? Nije mjesto da se upitamo o našoj prirodnoj stopi nezaposlenosti, strukturi gospodarstva i zapravo o okviru našeg ekonomskog uređenja, ali možemo postaviti pitanje našeg angažmana i odgovornosti. U Hrvatskoj, a tako  je valjda u svim post-socijalisitičkim državama, za sve zlo je kriva Vlada, jednako kao što i sve mogućnosti izbavljenja iz gliba vidimo u - Vladi. Pri tome činimo i virtuoznu psihološku makinaciju: mi ne vjerujemo Vladi, niti smo ikad vjerovali bilo kakvom obliku organizirane vlasti. Svu krivnju pripisujemo kapitalističkom sustavu, kao što smo to jučer činili sa socijalizmom, a da zapravo nikad nismo prihvatili niti jedan od tih sustava u potpunosti.

Živimo u jednom našem, posebnom sustavu koji kritizira, odbacuje, predbacuje i gleda preko plota u susjedovo dvorište. U tom sustavu mi smo zemlja nevjerojatnih resursa i komparativnih prednosti koje, eto, dijalektika kapitalizma ne želi otkriti. I za kraj, da spriječimo bilo kakvo djelovanje i angažman, uvijek imamo spreman slatki limun. Onaj zadnji je svakako taj da smo zemlja neiscrpnih vodnih bogatstava. I uvijek imamo obećanu zemlju daleku od ove. Zadnja kojoj na odar prinosimo sva svoja nadanja je, naravno, EU.   

Ne želim ulaziti u djelovanje i moralne uzuse gospodina s početka priče, ali stav o odgovornosti bi trebao biti opće prihvaćen jer ovakva determiniranost vladom i politikom zaista počinje ići na živce. Uostalom, ako ne valja može se promijeniti na izborima. No, gdje su ti spososbni i uspješni pojedinci koji nešto mogu i znaju? Jeste li od bilo koga čuli da se odriče vlastitog prava, da razmišlja o općem interesu. Je li patetično o tome uopće razmišljati?