Imaju li Japanci ego?

Japanski prehrambeni proizvodi osvajaju globalno tržište. Ako je vjerovati New York Timesu Japan neće biti poznat samo po eletroničkim  i tehnološkim proizvodima s kojima je već odavno  poharao svijet nego upravo po, vrlo 'običnim', prehrambenim.  Japansko gospodarstvo je pred globalnim tajfunom zapalo u duboku recesiju začinjenu prijetećom deflacijom i nezaposlenošću . Iako su zbog snažnog pada izvoza zapali u velike probleme Japanci znaju da svoj uspjeh duguju upravo globalnoj potražnji.

Kod prehrambenih proizvoda računica  je još jednostavnija – domaća potražnja, stopa nataliteta i općenito duh potrošačkog društva, koji je donedavno vladao, drastično se smanjuju pa ne preostaje ništa drugo nego pogledati preko mora.Sada dolazimo do ključnog, kako to Japanci planiraju učiniti? Dok su tehnološki bum ostvarili školovanjem svojih inženjera na najboljima američkim i europskim sveučilištima i efikasnim business inteligenceom, prehrambeni proboj planiraju ostvariti udruživanjem. Stvaraju zajedničke tvrtke i nove strategije za nova tržišta. Sumnjate li da će uspjeti? Ja ne. U Hrvatskoj se, pak, svako toliko ponovi teza kako je udruživanje poželjan, ako ne i najpoželjniji, model za osvajanje novih tržišta, kada treba preuzeti neku posrnulu domaću kompaniju itd., ali se odmah u sljedećoj rečenici prilično samouvjereno kaže: od toga još nema ništa. Nisu sazreli uvjeti. Nije sazrela svijest. Kad će ako nisu sada?

Za razliku od japanskih kolega domaće prehrambene kompanije su odavno zaključile da se bolje pretjerano ne zbližavati. Čist račun, duga ljubav, misle si. Dok trajemo, trajemo, ali bit ćemo samostalni  i neovisni! Heretici konditori se čak sramežljivo udružuju putem svoje udruge Kondin, ali to je tek slabašni savez u nabavi, dok se u drugom smjeru, prema trgovcima, ne žele zamjerati (?!). Logika mi se čini pomalo promašenom jer bi cilj udruživanja trebao biti upravo osnaživanje pozicije i gubitak tog straha.I u drugim sektorima, izgleda da samo ljuta potreba može natjerati hrvatske tvrtke da se udruže. Građevinari, primjerice, tako zajedno izlaze van jer im gori pod nogama zbog gubitka domaćeg tržišta.
Racionalni razlozi u ovoj domeni  jednostavno ne mogu prevladati emocionalne. Na kraju priče uvijek dođemo do objašnjenja: ego vlasnika je prevelik.

Zbog toga uopće ne dolazi do ozbiljnijih udruživanja, a i kada dođe, zbog istih razloga se savezništva vrlo brzo raspadnu. Zorno to pokazuje primjer Atenta, pompozno najavljivanog udruživanja u IT sektoru, gdje se trojica vlasnika, unatoč početnim abicijama, nisu mogla dogovoriti tko će biti glavni. Je li ego Carlos Ghosna, megauspješnog menadžera koji je inicirao nedavno kapitalno povezivanje Renaulta, Nissana i Daimlera, velik? Za to zasigurno ima pokrića. I on bi bio slavljeniji da je sve što planiraju postići tri udružene tvrtke postigao sam. Doduše, on nije vlasnik  i funkcionira u svijetu gdje je pragmatični kapitalizam odavno pustio duboko korijenje. Ali vjerujem da, jednako kao i ja, ne razumije one koji bi radije stagnirali ili propali, nego izgubili poziciju jedinog gazde. To jednostavno nije logično.