Kad revizor voli klijenta

Kad je član nadzornog odbora ili uprave kriv, kad nije kriv, što je trebao znati, što nije, što je propustio učiniti, što nije…? Činili vam se uobičajeni odgovori na ta pitanja manje ili više egzaktnim, zadnji argument u obranu nadzornika glasi: ’Revizija je utvrdila da je poslovanje uredno. Zašto bi mi sumnjali u to?’ Kad revizor kaže da je dan, onda je dan bez obzira što je pomalo mračno. Vjerojatno je stvar u pogoršanoj dioptriji.

Da se odmaknemo od domaćih primjera Podravke ili HEP-a, upravo završena jednogodišnja istraga o krahu Lehman Brothersa pokazala je da su izvršni menadžeri odobravali lažna financijska izvješća, manipulirali podacima i prikrivali ih pred Upravnim odborom, umanjivali vrijednost rizične imovine vezane uz nekretnine i uz pomoć "računovodstvenih trikova“ iskazivali sjajne rezultate. Gdje je za to vrijeme bio revizor? Zadnja nada da nas ‘zli’menadžeri ne mogu varati. Lehmanov je revizor Ernst & Young, pokazalo je izvješće, međutim, propustio "postaviti pitanja o nepravilnom i neprikladnom iskazivanju“ financijskih rezultata kompanije. Jednostavno je ignorirao upozoravajuće izvješće koje nikad nije dostavljeno Upravnom odboru kompanije.
 
Ni prvi ni zadnji put, ni prvi ni zadnji revizor. Ono što pomalo plaši jest činjenica da se ni nakon globalnog kraha financijske industrije ne vide naznake jasnije i čvršće regulacije, u ovom slučaju, revizorskih usluga. Osim ako samoregulaciju ne prihvatimo kao dostatnu. Problem kod sintagme neovisnog revizora upravo je u neovisnosti. Čak i ako je riječ o ljudima u potpunosti lišenima pohlepe, taj isti klijent plaća te iste revizore. U ovom je slučaju konkurencija zeznuta stvar. Da spriječe odlazak klijenta (posebno ako se radi o milijunskim naknadama) kod konkurencije revizori postaju’ flesksibilni’ i oči im se same od sebe ponekad zatvaraju. ‘Pa nije sad taj propust u financijskom izvješću toliko velik da radimo dramu.’ I tako se malo pomalo dogodi Enron ili sada Lehman Brothers. Unatoč tomu što je propast Enrona povukla u propast i njihovog revizora, gubljenje vjere u ostatak revizorske elite nije izgledan jer ih je na globalnom tržištu (nakon višestrukih spajanja u prethodnim desetljećima) ostalo svega nekoliko uistinu velikih.

Kad su nastajala prva društva kapitala kakve danas poznajemo, služila su prikupljanju velike količine kapitala kako bi se mogli financirati veliki pothvati s neizvjesnim uspjehom, poput pomorskih putovanja. No, iako je postojala veća zajednica dioničara, veze među njima bile su dovoljno jake da budu direktno involvirani u upravljanje pothvatom i kontrolu rezultata. Odgovornost je ostajala na društvu, a sustava kontrole nije iziskivao dodatne nadzorne mehanizme. U današnjim uvjetima, gdje je kapital toliko široko disperziran i gdje pojedinačna vlasnička kontrola ili nije moguća radi profesionalne uprave ili tek neznatnih udjela, revizorska kontrola je izuzetno potrebna. No, ne formalna, nego kako bi to lijepo rekli, profesionalna i etična. Kao što iskustvo pokazuje, od tih lijepih riječi ništa bez rigoroznije kontrole.

Kako su mi generalizacije mrske, vjerujem da većina revizora svoj posao obavlja propisno i etično, no ostaje činjenica da je davanje pozitivne ocjene povezano s materijalnom koristi. Zadržavanje klijenta, pružanje dodatnih unosnijih usluga poput konzaltinga, napredovanje pojedinca unutar revizorske kuće…Dok je tomu tako, unatoč kodeksu profesionalne etike, neovisnost, i u ovom području, ostaje tek sladunjava utopistička priča.