Korupcija i investicije ipak mogu zajedno

Strane kompanije ne ulaze u Hrvatsku jer poslovna klima nije stabilna. Tvrtke neće investirati u neku zemlju ako ona nije uređena pravna država, a u Hrvatsku odbijaju ulagati i dok se ne riješi korupcija, ustvrdio je neki dan, kao da otkriva toplu vodu, Paul Vandoren, šef Delegacije Europske unije u Hrvatskoj. Brojke o izravnim stranim ulaganjima u ovoj godini potvrđuju njegov zaključak - u prvoj polovici godine pad je oko 30 posto, a u drugom kvartalu čak 81 posto.

Tih 96 milijuna eura iz drugog kvartala mala su investicija i za neku ozbiljniju domaću kompaniju, kamoli da su to ukupne investicije u neku zemlju. Bilo kakvu. Vandoren je ponovivši da je korupcija najveća noćna mora za svakog investitora zaključio da je ‘pomalo zabrinut što strani investitori ne pokazuju zanimanje za Hrvatsku’. S druge strane naše istočne granice zasigurno ima korupcije. Kladila bih se da je ima i više nego u Hrvatskoj i da je taj ‘istočni zakon’ neumitan - što istočnije to više nereda, korupcije i siromaštva. No, usprkos još strašnijoj noćnoj mori strani investitori u Srbiju dolaze. Teško ih je u zadnje vrijeme i prebrojiti. Neka je pola od toga politički marketing tamošnjeg ministra ekonomije Dinkića neki investitori ipak otvaraju neke tvornice. Od Fiata, Yure, Panasonica, Gorenja, a tek u najavama...Navodno će do kraja godine od stranih investicija u Srbiji najviše biti upravo greenfield ulaganja, a ukupna razina bi trebala biti nešto veća od prošlogodišnje.

Razlog je vrlo prozaičan - koliko daš - toliko dobiješ. U Srbiji su shvatili da se od potpune ekonomske propasti mogu spasiti samo spašavanjem radnih mjesta. Ako za to treba platiti, platit će se. Danas zato Srbiji nema premca u regiji kada je riječ o uvjetima koje daju investitorima. A, oni su, tako potaknuti, postali malo otporniji na najveću noćnu moru zvanu korupcija. Odjednom to više nije najveća prepreka jer s druge strane se smiješe niski porezi, besplatno zemljište, jeftina radna snaga, a investitorima se po radnom mjestu nudi od 2000 do čak 10000 eura. Najveći mamac ipak su  brojni sporazumi o slobodnoj trgovini - zasad s Rusijom, Belorusijom, Turskom, Kazahstanom, zemljama CEFTA i EFTA... Prevedeno, investitoru se ulaskom u Srbiju otvaraju vrata na višestruko veća tržišta.

Kritičari ovakve ekonomske politike kažu da država u nekim slučajevima tako pokrije i polovicu ulaganja investitora i da u Srbiji nije nimalo loše ni teško biti investitor. Oni koji kroje tu politiku tvrde, naravno, da će se sve brzo vratiti. Brzo ili sporo, činjenica je da investitor koji na livadi sagradi tvornicu neće tako lako dopustiti da taj ulog propadne niti je može strpati u džep i otići.

Hrvatska, s druge strane, nudi to što je ‘zanimljiva zemlja s velikim potencijalom’ koji se više-manje na kraju svede na geografski položaj. Možda i kvalificiranu radnu snagu koja je, uzgred rečeno, dvostruko skuplja nego preko granice. Zauzvrat se dobivaju svi mogući zamislivi i nezamislivi biokratski i administrativni problemi koji troše vrijeme i novac, a tu je i  korupcija, visoki porezi, neučinkovito sudstvo...Daleko od toga da se zalažem da Hrvatska postane prava kolonija jeftine radne snage i da to bude jedini mamac za investitore, strane ili domaće, no ako se nešto traži, obično se mora nešto i dati. U idealnim uvjetima to bi bilo znanje. U manje idealnim porezne olakšice, fleksibilnije radno zakonodavstvo, ciljani poticaji...U ovoj konstelaciji, teško mi je zamisliti psihološki profil investitora koji bi izračunao da mu se isplati ulagati u Hrvatskoj.