Krivi nazivi i "ispravni" imunitet javne uprave

Koliko se buke diglo oko sporta i športa u nazivu nadležnog ministarstva, rekli bi da živimo u državi gdje uistinu nema velikih problema. Ako se energija i medijski prostor mogu trošiti zbog, kako god okrenuli, prilično trivijalne stvari, znači da nema nekih drugih gorućih problema oko kojih se može i treba raspravljati. Nažalost, tako bi samo zaključio potpuno neupućeni došljak.

Ono što meni nije jasno zašto se to uopće moralo raditi. I zašto je u donedavnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture sada umjesto mora osvanulo pomorstvo, a kod Ministarstva vanjskih poslova dodani još i europski poslovi. A zašto je tek Ministarstvo zdravstva promijenilo naziv u Ministarstvo zdravlja. Pravu svrhu, a da to nije zadovoljavanje stranačkih apetita za foteljama, triju novih ministarstava koja su nastala iz starog Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, trebali bi, navodno, saznati ubrzo kad novi ministri prionu na posao.

Problem je s tim promjena, koje imaju puno više veze s egom nego potrebom, što kompliciraju život svih koji s njima imaju veze dok ne shvate tko, što, gdje, (zašto je suvišno). Osim toga, treba promijeniti sve, od ulazne ploče s nazivom do zadnje sitnice na kojoj piše naziv te institucije.

No, tko smo mi da stojimo na putu obilježavanju terena novih ministara. Sama promjena naziva, trebala bo valjda, u startu pokazati da novi misle drugačije i da nemaju veze s lošim imidžem svojih prethodnika. Ta težnja na ovoj isključivo pojavnoj, međutim, nešto i košta.

Osim toga, s novim ustrojem javne uprave, samo će se, prema dobroj staroj navici, raspodijeliti postojeći zaposlenici, a zasigurno će trebati i nova snaga da pokrene taj 'krvotok'. Tada ih valjda ni 'superkompjuter' bivšeg ministra uprave Davorina Mlakara, koji je tek na samom kraju mandata, uspio izbaciti brojku od 226 tisuća državnih službenika (bez lokalne i regionalne samouprave i državnih poduzeća), više neće moći prebrojati.

Za razliku od brzine i odlučnosti u promjeni naziva institucija, već u prvim javnim nastupima nekih dužnosnika gubi se oštrina kada na red dođu konkretne stvari. Na primjer, kako se to lijepo kaže,  racionalizacija državne i javne uprave. Novopečeni ministar Arsen Bauk tada će reći da se radi o gotovo milijun stanovnika koji su na neki način vezani uz tu istu upravu preko članova svojih obitelji i da, stoga, treba bit jako oprezan. Ali, odmah nas je utješio, broj od sadašnjih 226 tisuća državnih službenika koji se ne bi smio prijeći. Prevedeno, ako i ostane sve  isto, to nije neuspjeh.