Nema vatre bez šibice

Pretpostavljam kako ste svi gledali Beskonačan dan (Groundhog Day) s Billom Murrayem. Sjećate se mjesta radnje Punxsutawney, Pennsylvania, ubogog mjesta gdje se ukazuje svizac Phil koji nagovješćuje proljeće. Naravno da se sjećate i radnje u kojoj novinar ostaje zarobljen u spomenutom mjestu, i to u danu koji se neprestano ponavlja. Postoji samo jedan dan kojeg proživljava iznova.

Svaki dan je identičan onom prethodnom kao što je trezvenom hrvatskom građaninu svaka nova hrvatska izvozna strategija identična onoj prethodnoj. Svako jutro novinara i svaki pogled svih nas na strategije našeg izvoza, što bi rekao Arsen, u istom času raduje i plaši. Možda će ovaj put sve biti drukčije, a možda i ne.

Naš izvoz je tamo gdje je i bio, unatoč gubljenju istočnih tržišta, privatizacije hrvatskih šampiona stranim kapitalom i know-how-om, nove svjetske i regionalne raspodjele karata, približavanju Hrvatske europskim integracijama... Svjesni smo i tu postoji nacionalni konsenzus (skoro pa nezamislivo!) - Hrvatska mora više izvoziti. Nažalost, to nije tek tako lako za učiniti kao što je napisati u predizbornom programu.

Prije svega, država ne izvozi. Izvoze poduzetnici, privatne kompanije (u manjem opsegu stoji kako izvoze i one u državnom vlasništvu) kojima se moraju stvoriti uvjeti za izvoz. No, kako stvoriti te uvjete i je li to uopće moguće učiniti u kratkoročnom razdoblju? Je li moguće mjerama ekonomske politike utjecati na izvoz zemlje u kojoj je on najčešće plod slučajnosti ili mjera industrijske politike moćnijih država iz našeg okružja? Turizam i izvoz drvne građe događa se i unatoč, a ne samo zahvaljujući nama. Bojim se da od sebe skrivamo bolnu istinu kako je za promjenu našeg modela, potrebno mijenjati nas same.    

O tome gdje je, kada, kako (a i zašto) zakazala država raspravilo se bezbroj puta. Ali, ako već neće i ne mogu svi, zašto naši domaći tržišni lideri ne rastu na izvoznim tržištima, jer sve druge dugoročne opcije njihova opstanka su višestruko opasnije. Nikad mi nije bilo jasno kako se netko tko pretendira biti respektabilna tvrtka, u bilo kojem smislu te riječi, može zadovoljiti tržištem od četiri i nešto sitno milijuna stanovnika.

Iako je Agrokor napravio značajne regionalne iskorake, njegove kompanije slabo izvoze. Vindija, Kraš, Gavrilović, da ne govorimo o Francku, su omiljene hrvatske kompanije koje su nekako usputni igrači čak i na susjednim tržištima. Pa ni Podravka, koja se diči s brojem tržišta na kojima je prisutna, ako zanemarimo izvoz u BIH, izvozi vrlo malo. Potencijali svih tih kompanija neusporedivo su veći.

Kad neka kompanija kontinuirano ima visoke tržišne udjele posve je opravdano pitanje koliko je zapravo zahtjevan posao onih koji ih vode. OK, može se ulaziti u nove niše, inovirati neke izvedenice, pakiranja...no to je sve više-manje održavanje postignutog. Kad ne bi dolazilo do vanjskih promjena ti bi menadžeri i vlasnici kompanija mogli mirno i sretno živjeti unedogled. A i lakše je hodati utabanim stazama. Posebno opasno žive one tvrtke čiji su proizvodi još uvijek zaštićeni pred europskom konkurencijom. Kad se tržište potpuno otvori, pa veliki igrači nahrupe u jedino dvorište u kojem se one igraju, postat će vrlo gusto i neizvjesno.

S druge strane, je li dovoljno proizvesti čak i tehnološki suvremen proizvod (a nama je to posebno teško)? Očigledno nije, jer pogledajte CroTram. Vozila sam se u raznim tramvajima u više europskih gradova i laički promatrano, u boljem se nisam vozila. To je valjda stvar politike. Je li dovoljno imati tradiciju i kvalitetu? Očigledno nije, jer promotrimo Badel i Marasku koji imaju svjetski jedinstvene i besprijekorno kvalitetne proizvode. Gdje je rješenje? Valjda u angažmanu baš svih i promjene u baš svakoj glavi da bismo izvezli i jednu šibicu. I da bismo je počeli iznova proizvoditi.