Neprepoznatljivi neprijatelj

Izvozna ofenziva, veliki strateški plan pokoravanja stranih tržišta hrvatskim proizvodnim trupama nestao je poput hazarskog naroda. Tiho i bez pisanog traga. Počela je u točno određeni čas, s trubama i fanfarama, širokom podrškom narodnih masa i intelektualnih elita, baš poput prave vojne ofenzive (precizno: Rječnik stranih riječi Anić - Klaić definira ofenzivu kao vojni napad, nastupanje, napadačko i izazivačko držanje).

No, naše invazivne sile nitko se nije prepao. Niti trepnuo, a kamoli da je pred njom ustuknuo. U hrvatskoj maniri navala nije imala zapovjednika pa nitko nije ni mogao odgovarati za neuspjeh i besciljna lutanja. Naša armada, protivno vojnoj i izvoznoj logici, utaborila se pred zidinama Gornjeg grada, i sad je oči inercijski uprla u zapovjedništvo - Vladu RH. Poticaji, favoriziranja na javnim nadmetanjima, porezna i ina rasterećenja, samo su neki od zahtjeva koji su molećivo upućeni onom iznad.

Teško je iznijeti pregled svih invazivnih sila koji su u prethodnim stoljećima zapljusnuli europski kontinent no, po mojem skromnom sudu, sav strah koji su uzrokovale nije proizlazio iz njihove anonimnosti. Sve te horde, armade, vojske imale su strašnu i dalekosežnu reputaciju. Ne zna se tko je bio ozloglašeniji, poznatiji: Goti, Vandali, Avari, Saraceni, Vikinzi, Mongoli, Osmanlije. Svima njima je kolektivno europsko pridodalo jasno oblikovane stereotipe, koje danas možete iščitavati preko cijelog kontinenta na nevjerojatne načine.

Da bi vas se bojali, da biste pokorili, kao da su vas morali znati prepoznati, morali ste biti oblikovani. Gotovo proizvod. I onda možda nije ni čudo da bi jedna nizozemska ofenziva i uspjela. Ona bi zasigurno dobila naziv narančasta ofenziva, nosila bi uz sebe liberalizam, Van Gogha, sir, pivo, vjetrenjače, klompe, nešto potrošne elektronike, mnoštvo brodarskih, bankarskih i općenito poljoprivrednih iskustava. Jednom riječju poldere. O talijanskoj, švedskoj ili švicarskoj potencijalnoj invaziji ne trebamo trošiti niti riječi, ona je tu, samo zavirite u svoj stan, hladnjak ili ormar.

Da možda preuveličavam stvar sasvim je jasno, no potaknuo me tekst nedavno objavljen u Wall Street Journalu pod nazivom: The Lure of the Unpronounceable - Grapes from Croatia, Hungary and Slovenia are gaining a following (neprecizno prevedeno: Draž neizgovorljivog - Vina iz Hrvatske, Mađarske i Slovenije stječu pažnju). 

Na simpatičan način i u potpunosti između redova možete vidjeti što znači izvoziti hrvatsku robu i koliko je to mukotrpan posao. Bez da ih se kuša, hrvatska vina dobiju riječ „crap“ (opet neprecizno prevedeno: smeće, nikakva kvaliteta) uz sebe. I sad vi steknite reputaciju, dokažite kvalitetu. Izvoziti nije samo reći i napisati. To je ponekad uzaludna borba protiv stereotipa, koja je primjerice teža nego započeti uvoz robe podrijetlom iz Ekvatorijalne Gvineje, Litve ili Gabona u Hrvatsku. Za pretpostaviti je kako o tim zemljama malo znate i kako bi im vrlo teško dali odlike kakve već imamo spremne za Nijemce ili Austrijance.

Da biste kupili, morate poznavati, da biste poznavali morate kupiti. Što znači da u ovoj bjesomučnoj tržišnoj tautologiji imate samo jednu šansu. Kad vas se kupi, morate opravdati sve što se od vas očekuje. A povijest pamti i takve uspjehe, npr. Japan je nakon drugog svjetskog rata bio poznat po nekvalitetnoj elektronici. A par desetljeća poslije dirigirao je svjetskim tržištem. Napor je bio nadljudski i sveobuhvatan. Stoga, kao što je Konstruktorov skandal na Bliskom istoku problem svih hrvatskih izvoznika, tako je i mogući neuspjeh građevinskog poola na tržištu Crne Gore neuspjeh cijele Hrvatske. Ne postoje izolirani neuspjesi, jer šteta se prelijeva na sve sfere društva i sama ekonomija teško može izračunati sve negativne efekte. Neuspjeh je u najmanju ruku simptom.

Naši vinari iza sebe nemaju logističku potporu na kakvu mogu računati talijanski ili francuski vinari, ali plodovi njihovog uspjeha na inozemnim tržištima mogli bi se preliti ne samo na turističke rezultate „zemlje mediterana kakav je nekad bio, već zemlje koja se želi prikazati sa solidnom gastronomskom ponudom i kakva želi postati“. Njihov problem je puno širi problem, a njihov uspjeh je od direktnog značaja za još nekoliko sektora u Hrvatskoj.

Podravkin izvoz i još uvijek znatan državni udio u njoj, može poslužiti za potvrđivanje onoga za što vjerujemo da jesmo: nezagađena zemlja ukusne i pristupačne hrane. Bilo kakav plan hrvatske tvrtke ima više mogućnosti za uspjeh ako je ukalupljen u šire prepoznatu vrijednost. Švicarski Victor inox, proizvodi švicarski nožić. Postavlja se pitanje, zašto ga ne znamo kao Victor nož, već kao švicarski nož.

Hrvatski samokres produkt je hrvatskih ratnih iskustava i testiran je krvlju, a može poslužiti kao svojevrstan dokaz da i nevolja može stvoriti priliku. Neka naša iskustva su posebna i nismo ih posebno nastojali kapitalizirati. Beč se predstavlja kao mjesto ulaza na Balkan. No, znaju li oni o Balkanu više nego mi ili Slovenci? Ako već hrvatski škverovi, koji svoju tradiciju mogu potražiti u dalekoj prošlosti, nisu uspjeli konkurirati cijenom Istočnoj Aziji, ne treba gubiti nadu da i za njih ne postoji svjetska niša, jer vjera da proizvodimo kvalitetan proizvod pronaći će svoj put. No, BMW-u koji ne konkurira cijenom nisu pretpostavljeni uski interesi političkih i menadžersko - političkih elita, već obratno.

I za kraj, moguće je da u Finskoj hrvatski tramvaj doživljavaju kao mi proizvod iz Gabona, što je razumljivi stereotip bez kojeg se tržište ne može održati. No, bez obzira na to, danas (pre)rijetko čujemo onu najstariju istinu. Da biste uspjeli treba i vjerovati u uspjeh.