Polančec sam na svijetu

Slavoj Žižek, obožavani pop filozof, ima zanimljivu konstataciju prema kojoj je jedan od najlakših načina da se otkrije ideologija u filmu uspoređivanje uzastopnih prerada jedne te iste priče. Intrigantno se poslužio ekraniziranim verzijama romana ‘Ja sam legenda’ Richarda Mathesona iz 1954. godine.

Ako se ne sjećate prve filmske verzije Posljednji čovjek na svijetu s Vincentom Priceom, možda vam je bliža ona posljednja s Will Smithom u glavnoj ulozi. Oduvijek mi je ta priča predstavljala sublimaciju straha od usamljenosti i napuštenosti. Posljednji čovjek na Zemlji luta praznim gradom prožet osjećajem straha od kanibala, posljednje preživjele forme ljudskosti. Strašnija sudbina od Pale iz naše dječje literature. Doduše, ovisi koliko vam se kanibali čine poželjnim društvom.

U ovom slučaju od Žižekove metodologije i poante zanimljivija mi je sama priča o strahu od izolacije. On, barem mi se čini, počinje igrati sve važniju ulogu u našem političkom i korporativnom životu. Kraj prošlog tjedna obilježio je Damir Polančec, političar koji je iz biznisa došao i s njim ostao povezan. Ta je ostavka zbog snažnih pritiska sa svih strana bila potpuno očekivana, no zanimljivo je njegovo objašnjenje zašto ju nije dao ranije.

- Ja sam namjerno, evo ispričavam se hrvatskoj javnosti i vama, ja sam namjerno držao neko vrijeme sve vas pomalo u neizvjesnosti, želeći vidjeti što će tko izjavljivati, na koji način će se postaviti i nadam se da nakon moje današnje presice, da će se barem netko malo zacrveniti - rekao je Polančec okupljenim novinarima. Želio je, dakle, vidjeti tko je s njim, a tko protiv njega, odnosno je li itko s njim. Protiv koga je on, saznali smo na istoj presici, kada je svoje strelice odapeo prema Pantovčaku nakon čega se predsjednik Mesić, iako to nastoji skriti svojom kozerskom pozom, pomalo unervozio. (S obzirom da je Podravkina afera vjerojatno najzanimljivija u novijoj povijesti, šteta bi bila da završi bez novih likova i epizoda.)

Bio kriv ili ne, Polančec je osjetio da se obruč oko njega steže, a da ga svi napuštaju. I oni na koje je računao i oni na koje nije. Biti blizak s nekim tko je povezan s toliko afera, čak ako isti nije ni optužen ni osuđen, jednostavno nije ni popularno ni dobro pa su svi pragmatično zaključili da je bolje da s Damirom nemaju veze. Kao što je Žižek zaključio da se iz različite ekranizacije iste priče mogu iščitati izmjene ideološkog diskursa tako nas prerada hrvatske priče o ‘prstima u pekmezu’ dovodi do zaključka da društvena osjetljivost na razne nepodopštine političara i biznsmena počinje imati konkretne efekte.

Možda ima nade da kriminal više neće dovoditi do društvene afirmacije nego, upravo suprotno, izolacije. A nje se boje svi, posebno oni željni moći i svjetala reflektora. Možda ćemo za Polančeca na kraju ustvrditi da je nevina žrtva medijskog linča jer se neće pojaviti nijedan dokaz protiv njega, no on je zato dokazao da dovođenje u vezu s korupcijom i kriminalom i u Hrvatskoj može relativno brzo dovesti do ostavke. Nije bilo čak ni nekih posebnih okršaja u stranci ili izvan nje, niti je tko zavapio ‘ako predamo Damira, nitko od nas nije siguran’.

Nisam pristaša javnog (ili medijskog) linča bez dokaza ili barem jakih indicija, posebno ako su dirigirani nečijim političkim ili poslovnim interesima. Radije bih da kriterij za ostracizam bude nedvojbeno utvrđivanje krivnje i da jedina mjerodavna filmska kritika bude hrvatsko pravosuđe, pa koliko god često znala biti povezana s redateljem. Neka  nam oni kažu ima li čovjek razloga za usamljenost i tko su kanibali.