Pravo na velike priče

Francuski stil života koji uključuje ravnotežu između profesionalnih ostvarenja i ljepote obiteljskog života, protkan izvrsnom kuhinjom i ostalim blagodatima razvijene kulture, opasno je nagrižen. Francuzi više nemaju ni slobodnog vremena za ručak kao nekad. Danas je to globalnih pola sata, dok je ne tako davne 1975. godine stanka za ručak trajala preko sat i pol vremena. No iza ovih kozerskih podataka krije se statistička drama. Uspoređujući povijesne rivale i neposredne francuske susjede, otkrivaju se zanimljivi i sasvim očekivani odgovori.

Pojam francuskog stila života počeo se ljuštiti usporedno s  opadanjem razlike u životnim standardima. Tako je 1950. godine Francuski BDP bio 20 posto veći od njemačkog i sasvim neusporediv s nebitnim ostvarenjima Talijana i Španjolaca. Posve novu preraspodjelu donosi 2009. godina i stavlja Njemačku na prvo mjesto, dok Francusku praktički izjednačava s dvije mediteranske pratiteljice, Španjolskom i Italijom.   

Svi ti podaci i nisu toliko bolni dok su apstraktni i dok se ne susretnu za životnim realitetom. Francuzima je identitet, među ostalim, sazdan na svjetski bitnoj kuhinji čiji su stupovi vino i sirevi. Tako je nacija koja sa sobom nosi popudbinu najživlje intelektualne scene, varijetete mediteranske, oceanske, planinske i kontinentalne klime i iskustava, eto, posebno osjetljiva na svoje sireve. Oni su, baš poput vina, odlika posebne brige za industrijsku obradu poljoprivrednog/stočarskog proizvoda, u kojem se čuva tradicija, patent, regionalno podrijetlo. Izuzev čiste brige za očuvanje vlastite proizvodnje, kao da se konzerviranjem mliječnih masnoća konzerviraju najbolje vrijednosti trobojne republike. Francuski stil života se već puna dva stoljeća ne širi oružjem nego prije svega plodovima razvijene kulture.

I onda, koliko bolna mora biti činjenica da je kriza na domaćem, francuskom tržištu u 2009. godini odnijela značajne postotke prodaje najboljih francuskih sireva Camemberta, Brie de Meauxa, Roqueforta, Munstera, Chèvrea? Posebno bolna. Pogotovo kad se uzme u obzir da je istovremeno američki pizza lanac Domino's objavio povećanje prodaje od 30 posto za 2009. na francuskom tržištu, a McDonalds objavio kako su mu francuske operacije stabilne i s lijepom perspektivom. Da ironija bude veća, na krilima prodaje američkih pizza raste prodaja Mozzarelle, talijanskog usirenog identiteta. K tomu, istraživanja tržišta pokazuju kako nezamisliv rast ostvaruje grčka Feta.      

Mitski standard odabira tema u književnosti manihejski govori kako velikim narodima pripadaju velike priče, a malima one nebitne. A Francuzi su znali pričati velike priče. Iako izuzev anglosaksonaca i nordijaca (M. Tournier u svojim eklektičnim „Slavljima“ ima zanimljivo psihoanalitičko objašnjenje zašto je tomu tako) skoro pa svaka europska zemlja ima i svoju sirnu uzdanicu, no nema i kapital potreban da bi se poslovalo u današnjim uvjetima. Popularno znani, pomalo neodređeno, i kao globalni uvjeti poslovanja. 

U njima, nacionalne države i njihove identitete sve više zamjenjuju multinacionalne (ili ipak nacionalne) kompanije i njihovi brandovi. I tako velika kompanijska priča leži iza poprilične nacionalne brige. Francuska korporativna priča.Lactalis, francuski mliječni gigant, u čijem portfelju se nalazi i hrvatski Dukat te drugih 120-ak proizvodnih jedinica diljem svijeta, ostvaruje sjajne rezultate upravo s „talijanskim“ i „grčkim“ sirevima. Postavlja se, dakle, pitanje je li Francuska uspješno izvela tranziciju u proizvodnji i štićenju vrijednosti? Preuzima li Lactalis dio državnog identiteta države, nadmašuje li ga pofrancuzujući talijanske i grčke sireve?

Čini se da je odgovor potvrdan. Francuzi gube dio nacionalnog identiteta, ostvarujući trgovinu u širim integracijama, no u svoju korist prevaljuju druge značajne koristi. Trgovinu sirom, kao i vinima, vode globalno. I u jednom trenutku kad se u Kini i Indiji stvori potražnja među srednjom klasom u koju će moguće spadati i cijela milijarda novih potrošača, ovi ipak luksuzni proizvodi bit će spremni za isporuku. Francuska korporacija isporučivat će cijeli presjek europskih sireva. 

Priče su izgleda kauzalno povezane, jer da biste bili lojalni proizvodima morate u njima vidjeti kvalitetu ili kakvu drugu nematerijalnu vrijednost ili ih jednostavno u njih ugraditi. Materijalne i posve psihološke odlike proizvoda - prisutne kako u Coca-Coli, simbolu američkog stila života, tako i u švicarskim satovima i bankama, njemačkoj mehanici, japanskoj elektronici, belgijskoj čokoladi, grčkim brodarskim uslugama - produkti su fanatične vjere u vlastitu budućnost.

U tom civilizacijskom procesu kakav jest, gdje se identitet traži u shopping mallu i na burzi, sasvim je logično kako nemamo globalnu korporacijsku priču. Hrvatska, kojoj ne pripadaju velike priče, provodi mučnu prvu tranziciju s još uvijek neizvjesnim uspjehom. Mi tek tražimo vlastite sireve da bi ih naučili prepoznavati i jesti.  A sir je, naravno, samo simbol.