Prodajem poljoprivredno zemljište

Igrom slučaja vlasnica sam poljoprivrednog zemljišta. Nisam u stanju Bog zna kako zaraditi na njemu, jer osim što nisam vična radu u polju, niti raspolažem potrebnim znanjima, nemam niti političkog utjecaja da prenamijenim neatraktivno poljoprivredno u lako utrživo i uvijek traženo – građevinsko zemljište.

Imam neke druge poduzetničke ideje. Ma zapravo i nemam, jednostavno želim prodati svoje poljoprivredno zemljište. Ali to tako ne ide. Ne kod nas, u mjesecu siječnju, ljeta gospodnjeg 2010. Zakonodavac, Vlada i državna uprava su namjerom, iz nehaja, lapsusom, slučajem, višom silom ili pukom glupošću onemogućili prodaju poljoprivrednog zemljišta. 

Koliko god to nevjerojatno zvučalo, činjenica je da u ovom trenutku u Hrvatskoj kupoprodaja poljoprivrednog zemljišta nije moguća. Prema zakonu koji je stupio na snagu prvim danom ove godine, sva kupoprodaja mora ići preko Agencije za poljoprivredno zemljište. A nje u stvarnosti - nema. Da apsurd ne bi završio već na ovome, u hodnicima Ministarstva poljoprivrede se može čuti da je neće niti biti. Naime, nema novca za njeno ustrojavanje. To su valjda saznali pred koji dan.

O nesretnoj Agenciji već se govori i spori godinama. Trebala je biti osnovana još u ljeto 2007. Što zbog europskih pravila, što zbog katastrofalnog kaosa koji vlada oko poljoprivrednog zemljišta, za koje nitko sa sigurnošću ne zna koliko ga je. Zna se samo da je veći dio obrastao u korov. Stoga je okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta i postizanje veće efikasnosti posve legitiman cilj. Plan je bio - Agencija otkupljuje zemljište, formira zemljišni fond, i onda od svog tog zemljišta kupoprodajom, davanjem u zakup i zamjenom provodi okrupnjavanje. Zvuči OK. Dapače, ako problem sagledamo u kontekstu ulaska u EU, kada će se domaći poljoprivrednici i proizvođači naći u oči s puno većim, sređenijim i efikasnijim konkurentima, okrupnjavanje se čini kao jedini suvisli odgovor.

No, način na koji je to kod nas zamišljeno mene neodoljivo podsjeća na lakoću shvaćanja vlasničkih prava diljem Istočne Europe nakon drugog svjetskog rata. Državna agencija bi na ovaj način trebala upravljati sa zemljištem onih koji joj to žele prodati, a ne da privatni vlasnik svoje zemljište može prodati samo i isključivo njoj. Pitam se zbunjeno ima li što legitimnije i svojstvenije kapitalističkom sustavu od toga da raspolažem svojom vlastitom imovinom onako kako hoću, ako to nije na štetu drugih. Ili se preko noći promijenio društveno-politički sustav i 'svetost' privatnog vlasništva pala u zaborav, a ja to prespavala?

A onda sav taj šlamperaj oko neosnivanja Agencije. Zamislite da se u bilo kojoj drugoj državi koja je prigrlila tržišno gospodarstvo dogodi, kako bi naši političari mrtvo-hladno rekli, 'zrakoprazni prostor' u kojem vlasnik, eto, ne može raspolagati svojom imovinom. Nastavak priče s početka jest da ja imam i kupca kojem želim prodati to svoje zemljište. Nije bitno zašto. Zašto bi bilo tko ulazio u moj odabir i isplativost moje prosudbe. Zaradit ću manje nego što sam mogla? Već vidim državne službenike kako plaču nad mojom nesmotrenošću.

No, ni to ne može. Agencija će odrediti kome će prodati to zemljište. Navodno onome tko ponudi najvišu cijenu, što zvuči kao razuman argument, no i dalje se ulazi u moje pravo vlasništva. Ako je netko zaboravio, riječ je o jednom o temeljnih ustavnih i ljudskih prava. Nisam ustavni ekspert, no mislim da je u ovom slučaju i lapidarno poznavanje Ustava sasvim dovoljno da mogu ustvrditi kako se radi o smijuriji. Da bi priča imala primjeren završetak, na kraju smo unatoč 'trudu' domaćih birokrata, dobili to da nije moguće ni kupiti ni prodati poljoprivredno zemljište pa je shodno tome nemoguće i provesti okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta.