Željezara u amaterskom kazalištu

Nedavno je naš bivši kolega, pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan u emisiji Pola ure kulture, iznoseći siže svoje nove knjige, istaknuo kako je u našoj književnosti premalo amaterizma i kako je upravo on izričaj kojeg zahtijeva sadašnja situacija. Naime, riječ amater u svom latinskom korijenu znači 'raditi nešto iz ljubavi ili strasti', a tek su joj kasnije engleski i drugi jezici promijenili značenje u nešto što je suprotno od profesionalnog.

No, izgleda da ono što muči teoretičare književnost muči i one koji preispituju hrvatsku privatizacijsku sagu. U sjajnoj maniri država je uvijek navodila kako se ponaša profesionalno i proračunato, dok bi svaka analiza na kraju pokazala kako ona sve što radi čini iz ljubavi i bez kalkulacije, amaterski. 

Da bi bolje shvatili upotrebljene metafore i navedene termine, za početak možemo uzeti primjer komedije apsurda koja se upravo igra u Splitu u izvedbi dobro poznate amaterske kazališne družine. Činove ove uspješnice prestali su brojati i najpasioniraniji gledatelji. Uglavnom, i ovo postavljanje dobro poznatog privatizacijskog teksta imalo je sreću što kod nas naturščika ne nedostaje. Teksta se sjećate, imena likova su samo zamijenjena danas popularnima da ih publika lakše shvati. Željezara Split nalazi se u zrakopraznom prostoru između dva vlasnika – poljskog Zlomrexa koji je se želi riješiti jer je i sam u problemima, dok ozbiljno investirati očito nikada nije ni mislio te britanskog Carlson private equity fonda koji je, barem se tako čini, izgubljen u prijevodu.  Dok se ‘sadašnji’ vlasnici igraju gluhih telefona, plaće (odnosno svojevrsnu socijalnu pomoć) radnicima isplaćuje treći (ili prvi) vlasnik – HFP, odnosno država. Iz ljubavi ili straha, ali sasvim filantropski.

No, to nije sve, to je tek komičan dio. Ono radi čega mi volimo ovaj klasičan privatizacijski tekst jest element apsurda. Naime, država Poljacima uz sve mora dati i ‘otpremninu’ od 10 milijuna eura. To je sada jedini način da se riješi Zlomrexa, da joj on podastre dokaze da je raskrstio s Carlsonom, i da HFP neopterećenim dionicama (valjda jedino u Željezari) može tražiti novog strateškog partnera diljem svijeta. U slučaju jednostranog raskida Zlomrex ima pravo na nadoknadu svojih ulaganja. Unatoč tome što je Željezara pod njihovom upravom samo propadala. Znam, svi uvijek prigovaraju da je ovaj dio teksta komedije najmanje uvjerljiv i da je, iako ima fantazijske elemente, u njega skoro nemoguće povjerovati.

No, opustite se, ipak se radi o našoj najvećoj amaterskoj kazališnoj družini koja vam skine osmijeh s usana kad znate kako su izveli, sa sjajnom kameo ulogom Damira Polančeca, sklapanje ugovora kojim su propustili zatražiti bankarsku garanciju. Zato, vjerujte mi, ne znate biste li se čudili ili smijali kad vidite kako su uprizorili scenu gdje se zorno prikazuje da je oportunije isplatiti 10 milijuna eura Poljacima nego ući u međunarodne sudske sporove koji bi nakon aktiviranja korporativnog jamstva vjerojatno trajali godinama, a država dotad ne bi mogla tražiti novog kupca.

Sjajne kazališne recenzije ipak nisu uspjele prekriti loše posljedice ove tragikomedije pa je tako uz sjajan amatersko kazališni renome, Hrvatska dobila poprilično loš ugled u svjetskoj investitorskoj javnosti. Tko god bio (sindikalci u poljskom podrijetlu čelnika Carlsona vide vezu s Zlomrexom) i kakav god bio Carlson, taj je fond ipak na najnormalniji način kupio Željezaru od tadašnjeg vlasnika. No, od posla nije bilo ništa jer je država pod pritskom radnika odlučila aktivirati svoje ugovorno pravo da odbije kupca koji mu se ne sviđa. A ovaj joj se očito ne sviđa jer mu čak ni kurtoazno ne odgovara na pisma.

Carlsonu protivnici na dušu stavljaju da je želio ‘čiste dionice’, odnosno imovinu bez ikakvih dugova, iako oni tvrde kako su ‘samo sugerirali da bi cijenili otpis 40 posto dugova’. Sindikati su se digli na noge jer private equity fondovi po definiciji ulažu u u tvrtke u kojima vide potencijal rasta vrijednosti, no najčešće nemilosrdno režući troškove.

No, treba biti iskren i objektivan i zapitati se gdje će država u ovom ili bilo kojem drugom trenutku pronaći kupca koji će preuzeti tvrtku s 180 milijuna kuna gubitka, bez tržišta, blokiranog računa i s dugovima od oko 220 milijuna kuna i pritom ne otpustiti nijednog radnika? Tražimo svjetske amatere, jer naša najveća amaterska družina ne prima profesionalce niti ih zna prepoznati.