A gdje je vođa?

O guvernerovu potezu svi su već rekli svoje. Namjerno ne želim o tome. Ni o velikim poslodavcima koji bi zajedno s velikim bankama i velikim guvernerom državu trebali izvući iz izmetnog smrada. Malih nigdje nema niti ih tko spominje. A navodno baš mali i srednji diljem kugle zemaljske pokreću ekonomiju. Ali mi smo oduvijek bili drukčiji, pa ćemo to biti i sada. I zato me više od guvernera, poslodavaca i premijerkine (opravdane) panike zanima što narod ima za reći. Nije baš da se valjaju sve veće i sve glasnije mase, nije da su potpuno artikulirani, nisu ni jedinstveni, nitko nema pojma tko ih vodi ni što zapravo hoće (osim 'smaknuti' vlast, no što dalje?). Ali oni su još uvijek tu. Uporni i bučni. 

No u svojim kvazi ekonomsko/socijalno/društveno/fenomenološkim 'analizama' nepogrešivo koristim pogrešni alat. Neki oblik induktivne metode. Zapravo 'ekstrainduktivne'. Recimo, kada bih podržala bilo kakvu inicijativu kolega, prijatelja, dragih ljudi kojima treba moja potpora, uvijek bih glupavo očekivala da će im istu dati i svaki drugi svjesni pojedinac. Jer je stvar važna. Naravno da neće. Naravno da je moja metoda znanstveno neutemeljena i beskrajno naivna. Ali ja i dalje sviram po svome. Jer, recimo, procjenjujući dosege prosvjedne mase računam na dosege skupa pojedinaca. Naravno da masa ima svoje zakone. Koji najčešće nemaju blage veze s ponašanjem pojedinaca. Ali ja ću opet nepogrešivo pogrešno računati da je masa zbroj pojedinaca koji je uvijek veći i jači od same mase. I ima neke svoje zakone. Svjesna sam da je i ta idiotarija neutemeljena i glupava. No u praksi ponekad, tu i tamo, s vremena na vrijeme nabasam i na komadićak dokaza.

Evo, recimo opet ta prisavska dalekovidnica. Ima tamo puno pametnih ljudi. Samo nitko još nije čuo za njih. Ti ljudi, suprotno uvriježenoj slici kakvu pronose razne informativne 'zvijezde', nemaju astronomsku plaću. Štoviše, imaju sramotnu. I sada se, nakon 10 ili 15 godina nezvjezdanog crnčenja pokušavaju izboriti za mrvićak zvjezdanog platnog statusa. Akcija je unaprijed osuđena na propast. Zato što se potpisi daju, pa povlače, zato što se kalkulira, zato što se vlastito mišljenje provjerava u tuđemu, zato što ih ostali prezrivo gledaju s platnih visina, zato što nema tamo nikoga tko bi pomogao bližnjem svom ni da ih staviš na ikvizicijska mučila. Ima samo puno sarkazma. I nevjerojatnih 'izvlakuša' objašnjenja za ne-pomoć.

Eto, zbog zbroja takvih pojedinaca nisam uvjerena da su dosezi sadašnjih prosvjeda moćni. Dao Bog da griješim. No čini mi se da bez nepostojeće emocionalne inteligencije, pojedinačnih strasti, želja, potrebe da nešto promijeniš i za druge, ne samo za sebe, nema puno sreće. Mnogi su me već pokušali demantirati. Pokušao je to i moj novopronađeni prijatelj iz osnovnoškolske klube. Na svom je FB statusu pokušao objasniti zašto (još) nema artikuliranih vođa. Da hrvatske Obame postoje to je neupitno, no jednako tako široj javnosti i nedostupno iz razloga selektivnog pristupa u odabiru 'bitnosti' debele većine hrvatskih novinara. Ne insinuiram na novinarsko političku stegu/spregu već na osobni moralno-etički-obrazovni kod ogromne većine hrvatskih informativnih medija i njenih djelatnika - napisao je nedavno. Unatoč novinarskom favoriziranju uvijek jednih te istih redikula, analitičara, komentatora, samoprozvanih znalaca, posvuduša...vjeruje da današnji prosvjedi imaju veću snagu, opravdanost i prožetije su kroz više društvenih slojeva nego oni davne 1998. No i sam priznaje da se prag apatičnosti ne podudara s onim iz '98.-me - ljudi su umorni ispuhani baloni, pa mi poručuje da je možda dobro prepustiti se procjeni mlađih.

OK, treba, dakle, čekati da se buka zahukta i onda iz nje iščeprkati suvislog vođu. Ma, mogu ja čekati. Jer smo i te '98. čekali još pune dvije godine za izlazak iz tuđmanovske ere. Ono što ne može čekati jest iscijeđena ekonomija. Nevjerojatno više iscijeđenija nego što je bila ona koju smo naslijedili dvije godine poslije 98.-osmovskih prosvjeda. Nije nam dovoljan inteligentni vođa. Treba nam inteligentni vođa sa snagom i rješenjima. Svaka sličnost 'sadašnje budućnosti' s onom poslije 2000. slučajna je.