Ako vlast i zatvori vrata, netko će nam već otvoriti prozor

Božićno je vrijeme. Čak i u ovakvoj depresiji zbog recesije mozak je 'navinut' na božićnu atmosferu. Dok ispisujem čestitke (da, još uvijek to radim) mislim samo na miris ruma i kolača. Na čistu kuću koja miriše po prašku i omekšivaču. Na radost kićenja jelke. Tko će sada razmišljati o veselju zbog Kalmetine smjene? O tome je li i zašto Sanader kumovao prodaji Hypo banke? O još jednom uzaludnom pokušaju blaćenja guvernera?

O tome hoće li 'Jaca' u 2010. imati isti posao kao i sada (kako je krenula u 'čišćenje', vjerojatno i hoće)? Hoćemo li uspjeti riješiti problem brodogradilišta? Hoće li barem u 2011. netko zasukati rukave i početi čistiti državnu upravu? Ili o tome kako bi trebao izgledati budući predsjednik? Treba li biti duhovit, zabavan, sirov, smiješan, 'poduzetan'? Ili je dovoljno da je pametan i uljuđen? 'Think pink', kažem samoj sebi. U tom trenutku na televiziji ugledam svog urednika kako 2010. ocjenjuje kao godinu straha i nade. Dovraga, opet moram razmišljati 'makro'.

Dakle, čeka me godina straha. Straha od čega? Da ću biti siromašna? To sam već bila. U djetinjstvu i mladosti. Preživjela sam. Straha od inflacije? I s njom sam rasla. Još pamtim krstarenja od trgovine do trgovine u potrazi za proizvodom koji će u nekoj od tih trgovina poskupjeti tek sutra. Straha od nestašice? Nikada nisam shvatila kako je Sloveniji i u bivšoj državi uspijevalo imati sve higijenske potrepštine. I kavu. Preživjela sam i tu vrstu šopinga. Straha od redukcije (skupe) struje? Kolike sam noći probdjela uz petrolejku! U pametnim razgovorima ili čitanju knjiga. Bez televizije, bez MTV-a i reality showova.

I baš kad sam pomislila da bi i mojim potomcima, naviknutima na sve blagodati potrošačkog mentaliteta, dobro došla doza te vrste reality-a, mrak me je 'prosvijetlio'. Neki je dan u dijelu Novog Zagreba nestalo struje. Naravno, navečer. Dok sam bauljala po mraku tražeći svijeće (petrolejka je negdje u podrumu) mlađa me kći ponosno savjetuje: 'mama, zašto ne upališ svjetlo na akvariju, pa ćeš onda naći svijeće?' Prva reakcija - smijeh. Druga reakcija - strah. Stvarnost mi je tako jednostavno pokazala da bi mlađa generacija teško preživjela život u 'rikverc'. Pojma nemaju što znači nemati! No strah je dobar. Potiče adrenalin. Bez adrenalina nema ni promjena. Sve se može – ako se zna zašto. I do kada! 

Za to mi pak treba nada. Ali...gdje se kupuje ta nada? Ne sjećam se kad je neki političar posljednji put prozborio koju pametnu. Još su na razini 'svjetla iz tunela' (koji možda i nije, ali vjerojatnije jest - vlak!). Proračun je smiješan, novca nema, zaduženi smo do grla, uskoro bi mogli 'plaćati' robnom razmjenom, poduzeća se gase, nezaposleni bujaju. Gdje da pošten čovjek danas nađe tu nadu? Ne biste vjerovali, ja sam svoju kupila s voznom kartom - u tramvaju. Neki je dan u šesticu ušao ZET-ov kotrolor. S osmijehom na licu. Zagrepčani znaju da su osmijeh i kontrolori dvije nepovezive imenice. No 'moj' je kontrolor s osmijehom prošao pokraj grupe srednjoškolaca ne upitavši ih za voznu kartu već za – školu!

Uče li dovoljno i trude li se? Pored mene je tmurnog raspoloženja, glave pognute među rukama, sjedio muškarac srednjih godina. Kada ga je nasmiješeni kontrolor (onako usput, reda radi) pitao za kartu, neraspoloženo mu je odbrusio da je nezaposlen. Kontolor ga i dalje nasmiješeno zamoli za neki papir s burze kao dokaz, na što ga putnik ne podigavši glavu, tmurno i bespespektivno pita: 'nemam nikakav papir. Hoćete zvati policiju? Ja sam ionako bivši policajac'. Ne skidajući osmijeh s lica, i s razumijevanjem teških sudbina koje su pokorile mnoga leđa i glave, kaže mu: - 'ne ljutite se, samo pitam imate li kakav papir, i ako nemate, nema problema. Sve zlo bilo u toj karti!' S osmijehom je izašao i nastavio čekati drugi tramvaj. Sumnjam da je tog dana u svoju knjižicu 'neplatiša' zapisao ijedno ime.
Ako je vlast i zatvorila svoja vrata, kontrolor mi je otvorio prozor. I nadu. Samo nekoliko dana nakon toga premijerka smjenjuje Kalmetu. Znam, promjene nisu dovoljno brze. Ali ni zec nije uvijek brži od kornjače, zar ne?