Apstinencija kao trend

Kada veliki svjetski ekonomski umovi poruče da će im vrlo vjerojatno uskoro uzmanjkati argumenata za bilo koju teoriju izlaska iz ovoga u čemu smo sada (nije to više ni kriza, ni panika, ni recesija, ni stagnacija nego se kotrlja nešto mnogo crnje) jasno nam je da je vrag zbilja odnio šalu. Čitam tako jednu od analiza, onu Paula Krugmana, znakovito nazvanu 'smrt vile u koju se pouzdajemo'. Ne, nije riječ o pouzdanju u potrošnju, riječ je na neki način o (pogrešnom) uvjerenju da rezanje sada otvara nova radna mjesta sutra.

Krugman je krenuo tragom teze o rezanju potrošnje (posredno i radnih mjesta) kao generatoru otvaranja novih radnih mjesta – prakse kakva se poduzima gotovo u svim zemljama u kojima recesija još ne popušta – a koju sve češće propitkuje i MMF. Analiza MMF-ovih analitičara, na koju se poziva i sam Krugman, pokazala je da stezanje rashoda državnog proračuna neke zemlje za jedan posto BDP-a u kratkom roku tek blago podiže stopu nezaposlenosti, no dugoročno krivulja raste, čak i pet godina nakon stezanja remena! Štoviše, ne samo da generalno raste nezaposlenost nego najviše raste broj onih koji novi posao uzalud traže već godinama. S nikakvom šansom da će ga ikada pronaći.

Krugman upozorava da je problem to veći što zemlje imaju manje prostora za fiskalne stimulanse. Prostora za to danas ima malo tko, jer su stimulansi gotovo potpuno ispucani u ovoj krizi, a ni kamate više nemaju kamo, već su oko nule. Za to vrijeme prihodi svih vrsta, i osobni i poduzeća i države, dugoročno također padaju. Rezanje tako djeluje prorecesijski, a upravo je rezanje postalo pravilom s obje strane Velike bare. Krugman diže ruke i nemoćno upozorava da sve radimo pogrešno. Te su rasprave, taj permanentni sukob rezanja s jedne i stimuliranja potrošnje s druge strane, nažalost, milijunima svjetlosnih godina daleko od naše zbilje. Riječ je o uređenim ekonomijama u kojima postoji (barem prividna) ravnoteža javnog i privatnog. No nepobitno je da je svijet trošio, nije pomoglo, sada reže i svejedno nema pomoći. Zato je zgodno vidjeti za što su se opredijelile naše junačke stranke. Pokazuju li u svojim programima da nešto od svjetskih zbivanja doista i razumiju? Pokazuju li u njima barem mrvicu ekonomske ingenioznosti? Treba li napominjati da je razumijevanje svjetskih kretanja važno zato što smo mali, zato što smo otvoreni, zato što smo ranjivi, bez mogućnosti da stimuliramo bilo koga i bilo što, bez snage da režemo bilo koga i bilo što?

Možda je zbilja prerano za tako teške zadaće, utrka još nije startala kako treba. Ali ako se po jutru dan poznaje desnica nam neće ponuditi ništa više od mahnite domoljubne parade i EUforije, a ljevica već viđen paket nezamjeranja nikome. Doduše, ljevica za to ima razloga, jer ih je igranje otvorenih karata u prošlom krugu stajalo izbora. No i uz uvažavanje svih očekivanih šahovskih poteza ovoga puta nijedna od učahurenih taktika neće proći. Pokazuje to istraživanje agencije Hendal iz kojeg upozoravajuće strši samo jedna brojka – 40 posto neodlučnih. Ili, kako je to preveo Anđelko Milardović, najveća je stranka – stranka apstinenata! Kukuriku vjeruje da je potreba za promjenama danas veća od straha od promjena. No neradikalni program pokazuje da ni sami ne vjeruju u to. Skrivanje iza općenitih stavova, nejasno opredijeljenje za rezanje ili stimuliranje, apstinenciju će samo podignuti na razinu dugoročnog trenda. Onog koji nam najmanje treba.