Autisti u privatnom i javnom sektoru

Mrzim generaliziranja. Iako, priznajem, to često i sama činim. Recimo, lakonski ću u društvu 'odvaliti' da su Amerikanci glupi. Naravno da nisu. Činjenica da drmaju svijetom kako im padne napamet itekako me demantira. Ali taj ću zaključak potegnuti svaki put kada se ponovno uvjerim da nemaju blage veze, primjerice, o povijesti civilizacija. O geografiji još manje. No to me ne opravdava.

Zašto smo onda tako laki na okidaču kada govorimo o javnoj upravi? Javna je upravo postala nešto poput nogometa, stvar u koju se svi razumiju. A stvari nisu crno-bijele, još manje autistične. Zašto to tvrdim? Najprije zbog jedne posve male 'sitnice' - da za sve što su nam učinili svi vladajući dosad, samo radnici (i oni iz javnog i oni iz privatnog sektora) snose posljedice. Odgovornost nitko, ponajmanje vladajući. A zašto bismo samo mi podnosili? Polazim od sebe. Nisam trošila iznad mogućnosti, nisam se nerazumno zaduživala, ne kupujem i ne cijenim skupe brendirane krpice, ne vozim skupocjeni automobil (štoviše, moj bi ušao u kategoriju 'vjerovali ili ne - vozi'), što sam starija i umornija više radim, nisam vladajućima dala glas ni za što, kamoli za to da upropaste zemlju. Većina je ljudi koje poznajem (mnogi rade upravo u javnim službama) takva - marljiva, vrijedna, poštena, (potrošački) razumna. I zato ne pristajem na opću optužbu: krivi ste i platite!

Drugi je razlog to što mi zbilja ide na živce ružna mantra koju je prihvatilo cijelo društvo: sve su javne službe paraziti! Otkad je to rad, koje god on vrste bio, drugo ime za parazita?! Zar zbilja mislimo da liječnici, policajci, profesori, razni referenti... parazitiraju u ovome društvu? Hoćemo li onda demonstrativno pozatvarati sve šaltere u državi? Hoćemo li pospajati šest školskih predmeta u jedan i tako se riješiti barem petorice nastavnika? Hoćemo li slijepiti bolničke odjele i riješiti se...dobro, ne baš kirurga, ali možda internista? Hoćemo li zatvoriti gruntovnice, pa ćemo sami (besplatno!) kopati po papirima? Hoćemo li glumiti policajce i sami provoditi red i disciplinu?

Još je jedna mantra koja bode oči: plaće su u javnom sektoru prevelike. Nisu! Stvar je u masi plaća, ne u visini plaće pojedinca. To što svi urlamo o sporoj, neučinovitoj, niškoristi upravi, stvar je 'samo' prekobrojnih. A tko je za to kriv? Ni ja, ni vi. Riba uvijek, baš uvijek smrdi od glave. Uostalom, nema tamo tolikog viška šljakera, ima samo viškova kojekakvih voditelja, direktorčića, šefova, izmišljenih radnih mjesta za potrebe glasačke mašinerije. U javnu (još više državnu!) upravu treba uvesti red, rad i disciplinu, treba prorijediti broj zaposlenih i 'posmicati' sve šefove i direktorčiće koji vlastitim primjerom nerada na to potiču i ostale. Ali to ne znači da cijela javna uprava parazitira i da je kompletno treba eutanazirati. Uostalom, radničkog entuzijazma i elana nema niti u realnom sektoru. Potvrđuje to i katastrofalna produktivnost. Produktivnost ne ovisi isključivo o znanju radnika i najnovijoj tehnologiji. Produktivnost najviše ovisi o motivaciji radnika! Zato smo ravnodušnost, prepuštanje, letargiju...usmjerili potpuno pogrešno. Zar je moguće da smo zaboravili u čemu je pravi problem i tko je doista kriv? Zar smo tek u ladice sjećanja smjestili pretvorbu i privatizaciju, budzašto ili nizašto kupljene, pa srušene tvornice, izbačene radnike - ali ne na cestu nego u mirovinu (ipak smo mi socijalna država)! Prije raspada bivše države jednog su umirovljenika izdržavala četiri radnika. Danas tek nešto više od jednog. To je istinski problem koji treba rješavati.

No autističan je i javni sektor. Kada su na tržište stizali inozemni lanci koječega (ponajviše trgovine) s idejom da im je dopušteno, s blagoslovom države, 'orati' po nezaštićenim radnicima, sindikati javnih službi glumili su mrtvace. Većim dijelom iz lijenosti i nebrige, no dijelom i zato što ih ne bi niti mogli zaštiti. Zato što država nije ni trznula da pokrene mehanizme zaštite radnika i kažnjavanja poslodavaca (i mnogi se domaći poslodavci ponašaju slično). Bilo je unosnije, kako pokazuju istrage raznih afera, uzeti 'pinku' i zažmiriti na oba oka. A nikome se od nas nije dalo pokrenuti da državu prisilimo da radi svoj posao. I što bismo sada trebali? Za osvetu pljunuti u lice svim tim nemoćnim sindikalistima i tako odrezati granu na kojoj i sami sjedimo? Hrvatska ne može biti Kina. Ni Brazil. Ni indija. Ni Slovačka. Ali može biti Njemačka. Ili Finska. Možda i Švicarska. Tradiciju zaštite radnika treba poštivati, doraditi, izbrusiti, ali nipošto ukinuti.

Jednostavno, dosta mi je neoliberalne dogme, privatiziraj, dereguliraj, reži! Svaki zaposlenik, gdje god radio, ima ljudsko lice, ne lice kapitala. Privatnog ili državnog.