Besnilo

Po reakcijama na posljednji blog kolege Figenwalda može se puno toga iščitati. Među ostalim i jedna činjenica koja me, i nakon 'x' godina rada još uvijek (očito naivnu) deprimira. Iako nije ni nova ni nepoznata, ponajmanje neočekivana. Ipak, poput pljuske osobnom novinarskom trudu da skrećem pažnju na istinski važne teme (zbilja ne znam što bi sada bilo važnije od spašavanja glave iz dugotrajne recesije koja polako klizi u depresiju, ekonomsku i osobnu) osjećala sam sve one rečenice kojima su se dokazivale stare stvari – podjele. Političke. Klanovske. Stranačke.

Ježim se mentaliteta koji pokazuje da nismo odmaknuli daleko od Kosovskog polja, Balkanskih, I. I II. svjetskog, Domovinskog rata, crvenih, ne-crvenih. Dovraga, da, klali smo se. Vjerojatno ćemo se, onako bratovski, klati i dalje. S drugima. Među sobom. Sami sa sobom. Ali ne bismo li mogli zastati barem toliko da ovu zemlju koliko-toliko upristojimo, dovedemo na vlast neki (pre)odgojeni kadar, osiguramo podmlatku kakav-takav temelj za život? Ne mislite li da nam treba veliki time-out da najprije dovedemo u red vlastiti mentalni sklop, onda i onih koji nas vode? Pa ako tko poslije toga želi, nek' se kolje. S kime god želi. Ionako čvrsto vjerujem da će u ekonomski uljuđenoj zemlji prestati svaka želja za krvi.
Deprimira me kada vidim da nam je još uvijek važnije tko to pljuje po Crkvi, ne zašto. Kako je moguće da je i nakon otkrića krađe državnog, dakle našeg novca, još uvijek važnije tko to HDZ i vladajuće gađa verbalnim jajima, ne zašto?

Možda toj krađi nismo mogli dodijeliti konkretne nazive (HEP, Fimi Media, Sanader, Polančec...dug je popis), ali zar ćemo se praviti da nismo vidjeli? Pred nosom su nam ugrabili najbolje tvrtke. Rasprodali nekretnine. Otpustili radnike. Pretvorili ih u prisilne umirovljenike. I onda naćuljenih ušiju slušamo Popijača kako se pjeni da mirovinski sustav nije održiv?!
Čemu se truditi kada će na izborima vrlo vjerojatno opet pobijediti HDZ. Jer ima sigurnu biračku bazu. Birat će ga što god učinio. Ali recimo da je biračka mašinerija dosegnula neku kritičnu masu koja je spremna za promjene. Pa izaberemo one druge. Zažmirit ćemo na onoga koji ih vodi, jer je on, kažu mi, zadana varijabla. Važno je s kime će se okružiti.

Recimo da se okruži pametnim ljudima, koji znaju, hoće i mogu. Recimo da će tako oboružani nešto početi mijenjati u zemlji. Rezati. Rušiti. Iznova graditi. To se 'onoj' biračkoj bazi neće svidjeti. Niti onoj drugoj, jer briše privilegije. Kladim se u što god hoćete da će, ako ih i izaberu, preživjeti najviše jedan mandat. Jedan jedini. Nedovoljno ni za čišćenje prljavštine ispod nokta malog nožnog prsta. I što ćemo onda? Zna se. Opet ćemo režati na komunjare, na crvene i crne vragove, isukati stranačke boje i mačeve.

Prečesto mi se u posljednje vrijeme čini da je srpski književnik Borislav Pekić svoje futurističko 'Besnilo' napisao baš za nas, o nama. Dva posljednja smrtno zavađena ljudska bića čekaju Božju munju! Kad samo pomislim da mi je palo na um pisati o drukčijim temama. O novoj, humanijoj ekonomiji koja možda nikada neće zaživjeti u praksi, ali je vrijedno o njoj pričati. Nekako sam mislila da je stvar mentalne higijene novim temama čistiti medijski prostor, usaditi uvjerenje da postoje i neke druge vrijednosti osim desne ruke na srcu (prigodno u Crkvi i izvan nje), lijeve u našim džepovima. Svašta. Kao da bi itko u ovoj zemlji čitao išta drugo osim ustajale polit-kolotečine.