Čudo s ruba stratosfere

Oduvijek vjerujem u čuda. Ili u sreću, ako hoćete. Ona nam se događa svakodnevno, samo treba raširiti oči djetinjim pogledom radoznalosti. Tada se može vidjeti sve. Priča o čudu nedavno odgledana na Exploreru ide nekako ovako: na svjetskom prvenstvu u paraglidingu u Manili prije četiri godine u austrijskoj se ekipi našla i Ewa, mlada, ali iskusna letačica. Baš kada su se natjecatelji otisnuli od zemlje i krenuli put neba letače je zahvatila opasna oluja.

Ewu je snaga oluje nosila u visinu brzinom od 40 metara u sekundi. Visina od 7 tisuća metara granica je smrti zbog rijetkog zraka i niskih temperatura (iako se i na 5-6 tisuća znaju dogoditi tragedije). Bez sposobnosti da upravlja s mršavih 6 kilograma svilenog padobrana koji su je nekontrolirano nosili ravno u smrt, lebdeći na visini višoj od Himalajskog masiva Ewa se onesvijestila. Kasnija očitanja uređaja pokazala su da je u tankoj odjeći hibernirala na visini od nevjerojatnih 9978 metara, na samoj granici stratosfere! Ni to nije sve. Otežao od leda i vode padobran je odjedanput otkazao poslušnost i Ewa je (na sreću) u stanju potpune nesvijesti slobodnim padom jurila prema zemlji čak tri tisuće metara. I tu se dogodilo čudo – na temperaturi s nešto manje minusa padobran se ponovno otvorio, Ewa se od njegova potezanja osvijestila i polusmrznuta, ali prisebna i odlučna da živi, nekako spustila na zemlju. Na toj visini gdje se kisik već raspada na ozon i na temperaturi od minus 55 stupnjeva nikada nitko nije preživio! Ewa jest. Već nakon tjedan dana letjela je prema novim izazovima.

Svijet je pun nevjerojatnih mogućnosti. Zašto se jedno takvo čudo ne bi moglo dogoditi i Hrvatskoj? Nije li nas oluja već usisala? Nismo li poodavno bez sposobnosti da upravljamo konopcima poludjelog padobrana? Zapravo, kad bolje razmislim, dobar dio ove zemlje već vegetira u stanju hibernacije, spava dubokim delta valovima, čekajući da užas nedjelovanja prođe i da nas probudi slobodni pad posvemašnjeg bankrota, ekonomskog, moralnog, ljudskog. Nitko, međutim, ne pokazuje volju da se probudi. Ekonomski se programi seciraju sporadično, u većini medija na razini razumijevanja osobe s teškoćama u razvoju.

Mediji koji su u nekim slavnim vremenima bili korektiv svijesti utopili su se u utrci za instant vijestima koje kradu najbolje pozicije i naslove. Živimo svijet u kojem nevažno postaje važno, a važno nam spretno i s našom privolom kradu pred nosom. Jer hiberniramo. Koliko nam je hiberniranje usporilo rad uma morao nam je na Miloševićevom investicijskom forumu priopćiti jedan inozemni gost. U mom slobodnom prijevodu rekao je otprilike ovo: dajte se više prestanite hvaliti pričama o korupciji, o tome tko je sve iza rešetaka, kome se i zašto sudi. Korupcija nije vaša ekskluziva, ali nitko drugi nije toliko glup da takvu rabotu udari na sva zvona. Trenutak kada investitorima takozvane goleme antikorupcijske uspjehe stavite pod nos bit će ujedno i posljednji razgovor o ulaganju! Hibernirali smo dovoljno dugo. Vrijeme je za slobodni pad. Možda nam se čak otvori i padobran.