Da je meni pet minuta vlasti!

Šteta što nije proljeće. Ne zato što ne volim zimu. Zima je OK. Ali zimi nema tratinčica. Osim što ljupko izgledaju na rascvjetanoj livadi, što je oku i duši ugodno, mogu biti i vrlo korisne. Čak i u ekonomskom novinarstvu. Njihove bi latice, sada dok mozgam o biti državnog/privatnog vlasništva, mogle sasvim dobro poslužiti kao vaga odluke. Baš kao nekada u djetinjstvu kada su mi proricale: 'voli me, ne voli me, voli me, ne voli me... '

vjerujem da bi jednako dobro, zapravo sigurno bolje od moje (državnim i privatnim kapitalom) istraumatizirane sposobnosti zaključivanja presudile što je bolje: 'državno vlasništvo, privatno vlasništvo, državno vlasništvo, privatno...'. Ma, da je meni pet minuta vlasti! Ni sekunde ne bih dvoumila!  Ali evo u čemu je problem. Privatizirali smo banke. U sanaciju smo utukli gotovo 15 milijardi kuna, njihovom smo prodajom utržili manje od 6,5. Jadno.

Dakle, državno vlasništvo, nema što. A onda se pojavi onaj mali crvić s pitanjem: a zašto su te banke sanirane? Nova presuda: u privatne ruke. Nažalost, nije tako jednostavno. Stiže vrijeme kreditnog izobilja, nonšalantnog zaduživanja. HNB sve teže drži uzde monetarne politike. Nju sve češće oblikuju vlasnici naših jeftino prodanih banaka. Državno vlasništvo, ponovno presuđujem! Baš kad sam odahnula, stiže slučaj HPB. Drugi put. Doduše, sada se to neće zvati sanacijom nego dokapitalizacijom. Ali stvar je ista. Nova odluka: nikad više državno!

Nižu se tako domaće kompanije, naše dične perjanice. Evo, Spačva, primjerice. Kriza joj je pomela izvoz, potražnju, prodaju. Jesu li za to okrivili krizu? Ne baš. Nju su okrznuli. Za grubi ekonomski 'slowdown' okrivili su – novinare. Zato što pišu o njihovom financiranju HDZ-ovih izbornih kampanja. I o tome da su se za krizu slabo pripremili. Jer država će se pobrinuti za njih. Državno vlasništvo? Ne, nikako ne! Pa onda Podravka. Ponos i dika hrvatskog izvoza. Mogla je to biti i danas. Potencijala još ima. Državno vlasništvo? Da, naravno! Prehrambena se industrija krasno može uvezati s turizmom. Kada bi bilo takve strategije. Ali! Veći smo dio prodali, nesposobni osmisliti njezin daljni razvoj. Dok osobni razvoj pojedinih menadžera, pod pokroviteljstvom vlasti, ide sasvim dobro. Čak i u Remetincu. Privatno vlasništvo, molim. 
Dok se još puši iznad površine državnih tvrtki uvaljanih u afere krađa državnog, dakle našeg novca, država je odlučila intervenirati s Fondom. Među prvima sam klicala za državnu intervenciju. Ima li boljeg otrežnjenja od krize? A i koji bi se privatnik zbiljski potrudio izvući ne tvrtke nego cijelu zemlju iz balege? Državno vlasništvo, ipak. Ili ne? Za državnim novcem posežu  IGH i Konstruktor. Valjaju se tu i HŽ, HEP, HAC... Onda...možda...ipak...privatno vlasništvo?    Razumijete u čemu je problem, zar ne? Tratinčice bi to bolje odlučile. Ali kad već nema tratinčica, imam drugi prijedlog. Možemo, kao što je to prikazala genijalna filmska satira 'Predsjedničke laži' unajmiti kakvog producenta (stranog bolje) da nam producira hrvatski san – hrvatske kompanije u hrvatskom vlasništvu. Pod kapom najboljih na svijetu hrvatskih menadžera. Zbilja bi nam dobro došao Mr. Fix IT!
Ali stiže optimizam u punom trku. Ministar Šuker najavljuje gospodarski rast. E, sada tek mogu mirno spavati. Tratinčicama unatoč.