Gdje je vrijeme za nas?

Jurnjava. Probijanje kroz rijeku ljudi rukama punih vrećica. Nervozni vozači zakrčili su sve još jučer prohodne putove od šoping centara do kućnih adresa. Ljuti su, trube. Ljutiti su i kupci koji nisu prekrižili ni pola popisa obveza. Još su ljući prodavači koji, ne mičući se s posla, nisu uspjeli obaviti ni pola od toga. Ne sjećam se više koliko sam si puta obećala da nikada i ništa više neću obavljati u posljedni, predbožićni čas.

Kao i bezbroj puta dosad vrijeme prekratko za milijun obveza samljelo me je u prah. Nisam ljutita. Za to jednostavno nemam snage. Ponešto je te snage ostalo za tipkanje ovog teksta, ali za sutrašnje kolače više nisam sigurna. A što je važnije? Mislim da dileme nema. Ovaj ćete tekst, ako u božićne dane baš nemate pametnijeg posla, eventualno okrznuti okom. I krenuti dalje, tragom kakve prsate ljepotice. A kolači, ako i izvučem koji atom snage da ih pripremim, neće imati onaj miris Božića kakav su imali kolači moga i vašeg djetinjstva. Miris zajedništva. Miris obitelji.

Dok čeka sestru da se vrati s kasnog treninga i tatu koji je vozi kući, mlađa kći se ugnjezdila u mome krilu. Tipkam preko njezina tijela s grižnjom savjesti i skrivenim suzama pitajući se koga se vraga hrvam s proračunom, neznalicama na vlasti, izvozom i BDP-om, padom rejtinga i MMF-om, kada znam da će u zemlji Tuge i Buge na vlasti uvijek biti vlastohlepni likovi dostojni ukoričenja u kakvoj basni. Kome da više objašnjavam što znači pad investicijskog rejtinga? Kome da se izjadam, jer mislim da ostavka Đukanovića nije važnija vijest od pada rejtinga kojeg su sve nacionalne televizije ugurale negdje u sredinu, tako da nikome ne smeta? Čemu da više upozoravam na budaletine koje žive od izbora do izbora vrteći se u nabujalim proračunskim rashodima? Ima li smisla pisati o tome kada ionako svi sve znaju? Ništa se u ovoj otužnoj ekonomiji neće promijeniti. A moja će djeca odrasti pamteći me skrivenu iza monitora, poput kakvog poluvidljivog duha koji u čudna doba i ne-doba uzbunjuje tipkovnicu i ukućane. 

Zato se ni najmanje nisam začudila rezultatima jednog istraživanja koje je pokazalo ne samo da Hrvatice rađaju sve kasnije nego sve češće uopće ne rađaju. Ne zato što im je ideja o djeci odbojna. Ne zato što jure za karijerom (danas se karijerom posve pogrešno naziva svaki posao koji traje više od 8 sati i nosi se kući). Na primjerima svojih sestara i prijateljica sasvim jasno vide da je gotovo nemoguće naći sigurnosnu kopču između karijere i majčinstva, karijere i obitelji. Netko u toj vezi uvijek strada. A to, posve uvrnuto i neprirodno, nije posao. Osim možda u državnoj upravi danas ne postoji posao koji je samo to – posao i ništa više od toga. A riječ je i o ekonomski lošem trendu. Trajna opterećnost poslom, rastrganost između poslovnih obveza i obiteljskih potreba smanjuje produktivnost i učinkovitost. Osim toga, netko bi se trebao zapitati tko će uskoro uopće raditi u ovoj zemlji staraca? Tko će je puniti novim znanjem, novim tehnologijama, novim rastom i razvojem? Stranci? Kako će se puniti već sada prenapregnuti mirovinski fondovi? Kako će ovako trula i klimava država podnijeti obrnutu starosnu piramidu i istodobno ostati barem neka mala zamjetna mrlja na globusu?

Negdje nešto ozbiljno ne štima. Možda je taj promašaj našeg 'načina života' najbolje sažeo profesor s riječkog Ekonomskog fakulteta Dragomir Sundać tvrdnjom: ako kapitalizam kakav živimo nije obavio svoju najvažniju fukciju - ljudima donio prosperitet, osobno zadovoljstvo i blagostanje, onda je negdje potpuno pogrešno skrenuo! Nemam nikakvih iluzija da se kvaliteta života, ne u godinu-dvije nego u idućih deset, može imalo poboljšati. Samo želim reći da je život kakav vodimo još jedan u nizu mjehura od sapunice koji možda može lebdjeti dugo, duže nego što mislimo, dok tijelo podnosi. No s mjehurima je stvar posve jasna – kad-tad pucaju.