Gradonačelnici velikog sela boli

Kada se Azrini stihovi ponovno počnu vrtjeti hrvatskim eterom znaš da je voda došla do grla. Ona vrsta vode koja se ne povlači s osekom. Koja te podsjeća da je buntovni uglazbljeni tekst najviše što možeš dati društvu. Jer si beskrajno nemoćan. Ne možeš ušutkati sablasti koje nas vode. Ne možeš im otvoriti oči. Ne možeš im ucijepiti ni najobičniju uljuđenost, kamoli znanje i poštenje. Nemoćno gledaš kako kriminalna stranka savršeno normalno računa na dobre izborne rezultate. Tupo pratiš kako alkoholičari, ubojice, lopovi, razni birokratski žohari koji su preplavili sve državne pukotine pune medijski prostor s punim uvažavanjem kao da su upravo otkrili biblijsku bit života.

Da, točno je da taj jedan, jedini dan u međuizbornom mrcvarenju dugom 1461 dan možeš pokazati što stvarno misliš. Ali što to vrijedi ako nemaš što zaokružiti? Nije, naime, stvar samo u tome što je Hrvatska već kliznula u depresiju. Nije stvar ni u tome što je cijela jedna (moja!) generacija uporabljena, potrošena i bačena u vjetar. Nije stvar ni u onome što su nam o ekonomiji prezentirali stranački ekonomski prvaci. Nije više toliko bitno hoćemo li rezati, amputirati, smanjivati ili ćemo biti keynezijanski'socijalno osjetljivi'. Do cilja se može stići raznim, pa i oprečnim putovima. Svaki je dobar ako mijenja model i sadržaj, ako se njime netko kreće.

Problem je stanje uma. U glagolu – htjeti. Kako vjerovati da lijeva koalicija ima ozbiljnu namjeru iščupati korupciju iz srži društva ako se neki bezvezni član jedne od klijentelističkih stranaka koalicije uz pomoć svojih stranačkih drugova uhljebljuje u jednu od perspektivnijih državnih tvrtki? I to bahato, kao da mu je to (prije)izborno prirođeno pravo. Kako vjerovati u promjenu ako liječnica opće prakse za djetetov bolnički pregled preporučuje da povučem vezu i obavim ga za mjesec dana, a ne za tri-četiri? Kako vjerovati u dobre namjere ako jedna domaća financijska (nebankarska) tvrtka regulatoru i državi svakodnevno pokazuje srednji prst i svi se prave blesavi? To prešutno, ponizno priznavanje nepoštenog poretka stvari teže je od bilo kakve ekonomske enigme, depresije, viškova u javnoj i državnoj upravi, napuklog mirovinskog sustava, MMF-a.

Raspravljamo na razini dubokoumne ekonomske teorije ne prihvaćajući da nijedna nije izvediva sve dok su nam mentalne mape zacementirane.
Stanje uma koje više ne pamti pristojna vremena ključna je varijabla koja određuje naš smjer kretanja.To što je smjer loš i negdje drugdje, nije nam nikakav alibi. Možda tek utjeha. Genijalna serija 'Žica' (koju HTV glupavo ili namjerno, nisam sigurna, emitira u vrijeme kada radni čovjek može tek iscrpljeno glavu složiti na umorna ramena) potvrđuje ono što odavna znamo - nismo sami u ovom golemom, izopačenom, koruptivnom svemiru. Štoviše, sličnosti nisu slučajne. Gotovo svaka izgovorena rečenica može se preslikati u naš bijedni komadić svijeta. Recimo trenutak u kojem se obični kriminal pokušava preliti u više sfere, za početak one gradske. Diler koji ulazi u gradski građevinski biznis nikako ne može shvatiti gdje stvari zapinju, jer se u poslovima s drogom stvari rješavaju dok kažeš 'keks'.

Gradski mecena zabezeknutom dileru strpljivo objašnjava da najprije mora naučiti puzati, potom hodati i tek onda trčati. Ako pokušaš učiniti nešto pošteno, naprimjer otvoriti kakvu sportsku dvoranu kako bi klince maknuo s uglova zgrada gdje miriše bijeli prah, potrošiš đonove obilazeći šaltere. Bez rezultata. Očajni ex-kriminalac pita svog 'mecenu' kako obični ljudi ikada išta obave, a mecena ga pita ono što bi i svaki naš birokrat: Jesi li povukao moje ime? Bilo čije ime? Odgovorio mu je jedino kako je znao: Nekada bih potegnuo pištolj!
Uvezanost kriminala i uhljebljene birokracije, pri čemu nema ni najmanje iluzije u to tko je pobjednik, upozoravajuće vrišti kako to nisu stvari koje će se riješiti izborima. Bilo kojim izborima. Tko god i kada god odnese pobjedu, lijevi, desni, srednji, polusrednji, neovisni, ovisni, bit će tek – gradonačelnici velikog sela boli.