'Hard core' kapitalizam? Ne, hvala

Znam da je kriza. I recesija. Iduće godine vjerojatno i depresija. Možda i kolaps. I da se u krizi/recesiji/depresiji/kolapsu vuku upravo takvi potezi. Država spašava što se spasiti može. S čime god može. Ali kada prođe najgore (do 2011. ili 2012. valjda će proći) morat ćemo se pozabaviti pitanjem u kakvom to društveno-ekonomskom uređenju živimo. Jesmo li još u tranziciji? Jesmo li 'usvojili' kapitalizam? Ili u svojim srcima još živimo socijalizam? Želimo li državno petljanje u 'sve i sva' ili pročišćeni kapitalizam? Imamo li resurse za bilo koju od tih opcija?

Možda je takvo pitanje u zemlji, u kojoj država čini više od polovice tržišta,  besmisleno. Hrvatska – to je država! Između Hrvatske i države uguralo se tek ponešto zdravih privatnih poduzeća. U recesiji sve više onih koji posrću. I previše kronično bolesnih državnih tvrtki. Prosječni ekonomist vjerojatno nema dileme – država mora van s tržišta. Tako je uostalom zborio i novi ministar gospodarstva.

Dok je bio na strani poslodavaca. Ali s druge strane stola drukčija je slika. Tako sada ne namjerava 'olakšati' broj zaposlenih u državnoj i javnoj upravi. Iako i dalje zna da to privatna poduzeća teško mogu izdržavati. Na novome se radnom mjestu potpuno skrio. Novinarima se nije ukazao. Zaključak o neupletanju (samo posredovanju!) države u slučaju Pevec prepustio je glasnogovorniku. Da ga ne bi netko nešto pitao. Ipak, ne vjerujem da je promijenio mišljenje. Vjerojatnije je proširio perspektivu. Onu koja gleda malo dalje od profita. Onu koja u računici gašenja tvrtki i prepuštanja tržištu ima i radnike na cesti.

I ja, vjerojatno kao i ministar Popijač, znam što ne želim. Ne želim ekonomiju u kojoj jedan privatnik u proizvodnji izdržava najmanje dva zaposlena na državnim jaslama. Ne želim državu u kojoj se broj umirovljenika i zaposlenih gotovo izjednačio. Ne prihvaćam korupciju. Ne želim 'rodijačku' državu koja namješta poslove. Ne želim vlast koja proizvodnji i izvozu pretpostavlja političke funkcije. I političke igre bez granica. Ne želim nezadovoljne poduzetnike koji se potpuno sami probijaju kroz šumu birokracije i državnih namještenika koji ne znaju svoj posao.

Ali! Ne želim niti kapitalizam na američki način (onaj japanski iz čiste samilosti ne bih spominjala). Bila sam u Americi i nije mi se svidjelo. Na prvu loptu bila sam fascinirana. Prije svega ženskim 'fetišem' - niskim cijenama. Onda i mogućnošću da svi osim krajnjih budala, neznalica ili ljenčina (a Hrvati takvi nisu, zar ne?) imaju pristojan život. Unatoč tomu shvatila sam da ne želim 'hard core' kapitalizam. To vam je ona vrsta kapitalizma u kojem me uglađeni Amerikanac u poznim godinama, koji je u mirovini osnovao novu tvrtku - i u njoj radi - pita: 'Ne razumijem vas Europljane.

O kakvim to radničkim pravima govorite, o kakvim godišnjim odmorima? Rad i novac su najvažnije stvari u životu'! Hm, to mi je nekako više na tragu one zloglasne: 'arbeit macht frei'. Uostalom, da mi je rad i profit vlasnika na pameti 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini - baš i nije (molim urednike da ovo ne shvate osobno i tragično). Kriza, koju je potaknula samo i jedino pohlepa krupnog kapitala, pokazala je da je vrijeme zadovoljavanja jedine premise kapitalizma: profit - prošlo! Znam što ne želim. Znam i što želim - ono između ta dva pola. Želim moderni 'keynezijalizam'. Državu s tržištem i dušom - potpuno svjesna da to nikad neću dobiti!