Hrvatska šutnja i globalni komunizam

‘Crvena subota’ stojedinice bila je nešto najbolje što se hrvatskom medijskom prostoru dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Glazbeno, novinarski, analitički, politički. Uz žestoku glazbu revolucionarnog punka emisijom su prolazile ideje davnih promajskih vođa i Karla Marxa. Evociranjem starih, ali nikad (iz)umrlih ideja dali su do znanja što se od Hrvata očekuje: razmišljanje, djelovanje. Nažalost, to su prepoznali tek rijetki. Oni kojima je još stalo. Oni koji nisu digli ruke. Oni kojima nije lijeno zamarati se stvarnošću.

Godinama se medijski prostor koristi za ispiranje pameti i socijalne oštrice. Čitatelji, slušatelji i gledatelji ravnodušno su prihvatili takvu igru. Postali su zombijevski konzumenti trivijalnog sadržaja koji otupljuje sva kritička osjetila. Omamljeni bojama žutila i bukom realitya konzumenti su tako vlasti dali jamstvo da neće biti nemira. Da neće biti pitanja. Da neće biti dokaza kako u našim glavama još živi ideja o tome kako bi ova zemlja i naši životi doista trebali izgledati. Punkeri su prije više od 30 godina (i tada se u Britaniji živjelo raslojeno dekadentno) glazbom prenijeli ideju društva koje nužno treba promjene. Zašto to na bilo koji drugi način ne možemo mi? Zašto jedino što dobro znamo raditi jest – šutjeti? 

Nedavno me je jedan mladi ekonomist podsjetio kako srednji sloj – onaj koji pokreće – više ne postoji. Postoji samo proleterijat i buržuji. I potpuna ovisnost o inozemstvu. Robu koju kupujemo za osnovne životne potrebe ne proizvodimo već uvozimo. Tržištem caruju uvoznici/posrednici koji nisu stvorili ni dijelić uporabne vrijednosti robe koju ovdje prodaju. Na koju nabijaju bezobraznu profitnu maržu. Inozemni (financijski) kapital financira inozemnu robu, uvozništvo i osobnu potrošnju. I osnovni životni uvjet – krov nad glavom: 'Profit ostavljate vlasniku za kojeg radite, bruto nadnica se izdašno oporezuje, ono što vam ostane trošite na uvoznu robu (ponovno plaćate porez kako bi se financirala egzistencija još jednog nametnika - javni sektor).

Minornu dodatnu vrijednost domaćeg rada realocirate u džepove uvoznika (štetočina) i stranog kapitala. Ostatak životnih potreba krpate inozemnim financijskim kapitalom koji i za sebe otkida vašu dodatnu vrijednost proizašlu iz vašeg rada. Ovaj generalni scenarij može se ublažiti činjenicom da dio populacije još ima kakvih takvih kapitalnih rezervi (štednje, udjela u fondovima,  nekretnina i tako dalje). No nemojte zaboraviti da se ciklus ponavlja iz mjeseca u mjesec' – zaključuje taj ekonomist.

Nekako računam da svi to znamo. Ne samo mi koji pišemo. Znam da to znate i vi koji čitate. Svjesno ili podsvjesno. Upravo mi je zato hrvatska šutnja neshvatljiva. Šutimo privatno, šutimo društveno, šutimo državno. Čekamo da implodiramo čuvajući neizgovoreno u sebi. I to baš u vrijeme novog vala propitkivanja postojećih ekonomskih 'uređenja'. Novi val je i nova prilika. Samo ako ne bude šutnje. Kriza je omogućila ono što se donedavno proglašavalo luđačkim – kritiku prevladavajućeg neoliberalizma (s mantrom: dereguliraj, privatiziraj, reži). Štoviše, kritika je sve poželjnija. Kritičar globalizma i koautor 'Imperija' Michael Hardt tvrdi kako je vladavina kapitala i životnog načela 'greed is good' potpuno otvorena propitivanju (od ljevice do desnice), a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim.

Devet stranica njegova govora na međunarodnoj konferenciji trećeg Subversive Film Festivala posvećeno je komunizmu. Jasno mi je kakve to asocijacije izaziva. No on ne govori o komunizmu kakvoga pamtimo na ovim prostorima. Jer komunizma iz knjiga i glava teoretičara ovdje nikada nije ni bilo. Postojao je samo iskrivljeni socijalizam. 'Sublimirani' Hardt tvrdi ovo:  'Kapitalistička se proizvodnja sve više oslanja na zajedničko, a autonomija je bit komunizma. Objedinjavanje tih tvrdnji pokazuje da su uvjeti i oružja kumunističkog projekta danas dostupniji nego ikad. Na nama je sada zadatak da ga organiziramo'.

Jasno mi je što Hrvati misle o romantičnim zapadnjačkim idejama komunizma. Ipak, sve češće rasprave o (be)smislu vladavine kapitala pokazuju da je vrijeme kapitalizma na preciznoj vagi. Hrvatska je, mjerena bilo kojim pokazateljem, u globalnome svijetu tek statistička pogreška. Toliko smo mali. To ipak ne znači da neke stvari ne možemo uzeti u svoje ruke. To ne znači da baš sve moramo  prepustiti valovima pohlepne globalizacije. Otužna hrvatska šutnja potvrđuje mi koliko su Stranglersi bili u pravu. Zbilja, 'no more heroes any more'.