Ideje u Vladi presušuju poput rijeke

'Od samog pogleda na te oči bilo je jasno da će uskoro umrijeti. Tijelo mu je bilo nalik na oronulu staru kuću iz koje su odstranjene sve instalacije i sada čeka da bude do temelja srušena' – tako nekako kako Murakami vidi starca na umoru meni izgleda ova vlast i ova zemlja.

Instalacije su, jednom načete hrđom, zapravo već pojedene, ni glave, ni mozga, ni pameti, a srce i duša na izdisaju...
Kriza se poodavno pretopila u recesiju, recesija polako prelazi u depresiju, za depresiju lijeka uglavnom nema, ako se i nađe, liječi se dugo, a vlast nema pojma ni što bi ni kamo bi. Malo bi rezala plaće, malo ne bi. Malo bi oporezivala banke, pa ipak ne bi. Malo bi podizala PDV, pa opet ne bi. Malo bi 'odledila' cijene struje i energenata, drugo jutro ne bi. Malo bi uzela seljacima, drugi dan se kune da joj to ne pada napamet. Platila bi štetu zbog poplava, nakon odspavane noći prijeti zbog rasta cijene brašna i kruha. Malo bi kapitalizam, malo bi administrativni socijalizam, kako koji dan. Bez potrebnih 'instalacija' vlast očito zaboravlja da su probni baloni skupi, nedjelotvorni, neuvjerljivi, kidaju živce, i biračima nepatvoreno dokazuju da vlast ni u agoniji umiranja nije spremna priznati da ništa ne zna.

U tom uspaničenom vakuumu bez pameti ministar naglašenih bicepsa uspijeva uštedjeti milijun kuna, u gradu duhova nekad slavnih kraljeva posla nema, svatko tko može bježi u takozvanu bolju budućnost negdje gdje misli da je ima, ali zato je važno izgraditi 4,6 milijuna kuna tešku fontanu!? Neka šumi voda kad već nema drugih znakova života! Dok njemački stroj raste gotovo 9 posto, a Viktor Orban, što god mislili o njemu, radikalno od MMF-a skreće sebi i onome što je najbolje za njegovu zemlju, (dakle razmišlja i radi!) Hrvatskoj se i najvažnija stvar - turizam, događa sam po sebi. Nema osmišljenih akcija (osim ako 'sačekušu' ispred automobila na nespretnom engleskom netko ne smatra promišljenim, dobro prostudiranim ekonomskim potezom), ni plana ni dokaza da znamo što i koliko od turizma hoćemo. Pa kako bismo onda mogli zatražiti da nam vlast jasno i na razgovjetnom hrvatskom obrazloži kolike su šanse da idućih pet-šest godina rastemo više od umirućih 2 posto? I zašto je tome tako? I tko je kriv za to? I tko će to popraviti?

U tom našem mikrokozmosu, u kojem nismo osigurali ni temelje za najobičniju reprodukciju, svjetske rasprave o oblicima budućeg rasta čine se milijunima svjetlosnih godina daleko. Ne, mi o to me ne raspravljamo. Jer je to viši stupanj razvoja civilizacije. Svjetski su se intelektualci raspisali o novoj ekonomiji kojoj je u središtu čovjek, bruto nacionalna sreća, neke druge nematerijalne vrednote i uravnoteženiji svijet od ovog koji živimo. Oni ne govore o viškovima, rezanjima, potrošnji, ekonometrijskim modelima, matematici, efikasnosti, produktivnosti, oni govore o pravednosti i poštenju, sigurnosti, toleranciji. Možda su te rasprave doista dokaz da jedna era, era bespoštedne vladavine kapitala, napokon odumire. A možda je to ipak samo nekakav intermezzo koji socijalističkom intelektu dopušta da se razmaše samo dok se kapital ne oporavi, pa će za koju godinu sve biti isto.

Kako god, ali ne bismo li upravo to vrijeme dok smo na još jednom početku, na novoj nuli, mogli sami pokrenuti neku novu, pravedniju, nekoruptivnu ekonomiju? Ne bismo li vlastitom pameću mogli zaključiti da imamo bogomdanu zemlju, krcatu obiljem resursa? Ne bismo li sami mogli osmisliti rast iznad 6 posto, dovoljan za vraćanje dugova i koliko-toliko normalan život? Ne, mi ćemo kao i dosad navijati svoje opruge, i iznova, svakodnevno kročiti utabanim stazama neuspjeha, jer to su jedine koje poznajemo. Davno je The Boss otpjevao: 'Is a dream a lie if it don't come true, or is it something worse that sends me down to the river, though I know the river is dry...'