Inflacija ekonomista-zašto nikoga ne brine?

Slušam ranojutarnju emisiju na omiljenom radiju (unatoč svemu, to je još uvijek stojedinica) i raspravu o ljetnoj školi Ekonomskog faksa. Slušatelji kao slušatelji, potvrđuju staru tezu – dva Hrvata, najmanje tri različita mišljenja. Što je posve u redu. Jedan bi da se ispiti 'zarađeni' u ljetnoj školi ne priznaju, drugi bi da za to odgovara samo vrhuška koja je smislila takav majstorski plan zarade (č. Tipurić), treći bi da nitko ništa ne dira, jer su studenti, jel', preko ljeta ipak učili. Ne znam koliko su za dvije tisuće kuna stvarno (na)učili.

To će jednoga dana pokazati poslovne brojke poduzeća koje ih zaposli. No čudi me nešto drugo. Nitko se, baš nitko, nije zakačio za zanimljivu brojku koja prilično strši iz cijele priče  – ljetnu je školu upisalo pet tisuća studenata! Pet tisuća! Da ponovim – pet tisuća! Pobogu, koja će to eminentna, superuspješna, visokoprofitabilna domaća poduzeća zaposliti tolike ekonomiste? Što će ovoj jadnoj zemlji, koja izvozna poduzeća može pobrojati na prste jedne ruke, (uspješna još manje) toliko ekonomskih 'znalaca'? Gdje će se to svi oni pozapošljavati? Čak i ako ih manje od polovice fakultet i završi. To neće uspjeti čak ni barba Luki, sve da ubrzano, preko noći ispremreži sva državna poduzeća. I šire.

O znanju stečenom na prije-ljetnoj, ljetnoj, poslije-ljetnoj ili nekoj četvrtoj školi/fakultetu nekom drugom zgodom. OK, možda tek jedna 'sličica' iz prakse. U jednom posrnulom poduzeću koje nova Uprava vadi iz blata (nije Podravka!) novo je vodstvo zatražilo sada već bivše da im podastre na uvid dnevno izvješće o likvidnosti. Bivša je Uprava na to kolektivno 'blenula' izvrnutim očima. I upitnicima iznad glave. Tek nakon nekoliko dugih sekundi uhvatili su zrak i konačno prozborili sramotno: 'čega'?? A svi imaju završen baš taj naš Ekonomski fakultet. I to u vremenu kada se još nisu rodile 'poduzetne' ideje o ljetnim školama.

No da se vratimo na slučaj vage, dakle odnosa broja studenata ekonomije i stvarnih potreba poduzeća. Kako je moguće da nitko u ovoj zemlji ne zna što nam i koliko treba? Moguće je. Zato što o tome treba ciljano razmišljati. A za takvu vrstu razmišljanja treba nam dobra podloga – dugoročna strategija, plan, bilo kakav dokaz da vidimo dalje od nosa. Jasno mi je da takve stvari vlasti neće pasti napamet same od sebe. Vlast se bavi vlašću i vladanjem, ne razmišljanjem o ekonomiji. Zato bi poslodavci morali do besvijesti jahati po toj temi. Tko će bolje od njih znati što im i koliko u proizvodnji, trgovini, turizmu, izvozu, menadžeriranju...doista treba? Pa zašto onda ne 'jašu'? Ne znam. Ali znam da onda više ne želim slušati njihove žalopojke o tome kako im je tečaj kune u 10 godina odnio vrijednost cijele jedne tvornice.

Pa valjda su u stanju naći jednog ekonomista koji zna hedgirati valutni rizik! Barem jednog od pet tisuća! I barem još jednog koji zna što je dnevno izvješće, koji zna što je likvidnost i koji je sposoban te dvije stvari povezati u jednu. Ovako, s inflacijom ekonomista imamo tisuće budućih (odlično plaćenih!) menadžera svih razina, ali nemamo dovoljno onih koji, primjerice, znaju prišarafiti vrata. Ili odvrnuti običnu žarulju. Ili raditi za nekih strojem. Ili...Karikiram, naravno. No to ne umanjuje problem. Sve to zajedno, višak ekonomista, manjak 'šljakera', ne povećava broj uspješnih poduzeća. I to bi nekoga moralo brinuti. Nažalost, u ovoj zemlji svatko vozi svojim kolosjekom.

Država  jednim, poslodavci drugim, politika trećim, znanost i fakulteti četvrtim. Ni najsposobniji ih kauboj lasom ne bi polovio. Logično da onda ne znamo koga poslodavci traže na tržištu rada. Treba li im još jedan ekonomist ili možda dobar majstor koji poznaje dušu stroja? Treba li mu ekonomist ili možda pouzdani građevinac? Ekonomist ili IT 'freak'? Zapravo, možda je i bolje tako. Tko zna kakav bi krkljanac nastao kada bi se svi našli na istom pravcu. Mi tako ne znamo voziti. Navikli smo voziti svatko u svom svijetu kaosa. Na račun budućih generacija!