Istina je voda duboka i u njoj se već utapamo

Nevjerojatno je koliko su mediji, posebno tri nacionalne dalekovidnice, spremne utrošiti snage i novca na brojanje – automobila i putnika u Lučkom, na granici, tranzitnih turista u Zagrebu, stranih turista na moru...Neumorno svakogodišnje prebrojavanje turista i noćenja, kao da to ima ikakve veze s turističkom zaradom i spašavanjem ekonomije, poput kakve zarazne bolesti proširilo se cijelom zemljom. Danas svi nešto broje. Nedavno se brojkama bavio i Institut za javne financije prebrojavajući zaposlene u javnom sektoru (ustvrdivši da viškova nema, osim u javnim poduzećima). Poslodavci zaposlenicima već poduže prebrojavaju plaću i zube. I obrnuto.

Kažu da se klin klinom izbija, pa ću na razna pobrojavanja uzvratiti – brojkama! Evo zašto je brojanje turista izvan svake pameti: vanjski je dug 44,5 milijardi eura; deficit tekućeg računa platne bilance iznosi 10,2 milijarde kuna; deficit proračuna u prvoj je polovici godine dosegnuo 7,7 milijardi kuna (8,6 planirano je za cijelu godinu); za mirovine je u prvoj polovici godine nedostajalo 8,2 milijarde kuna, za zdravstvo 1,2 milijarde kuna; nelikvidnost, ta misteriozna pojava za koju nitko više ne zna otkud je pristigla, jer navodno ne duguje ni država ni Agrokor, premašila je 30 milijardi kuna; jednog umirovljenika prosječne starosti 53 godine izdržava 1,28 zaposlenih (u bivšoj je državi to bilo 1:4); samo je 55 posto umirovljenika zaslužilo starosnu mirovinu; zaposlenost koju nitko živ iz vlasti ne spominje kao problem pala je na najniže grane: od 3,7 milijuna radno sposobnih zaposleno ih je 1,4 milijuna; stopa zaposlenosti je samo 38 posto,

nezaposlenosti 17,2 posto; u posljednje dvije godine 130 tisuća ljudi nestalo je s tržišta rada; oko150 tisuća ljudi radi na crno; proizvodnja je u lipnju pala još 4 posto, više nego mjesec prije i više od očekivanja; BDP će ove godine još pasti, možda i dva do 2,5 posto; državna jamstva za brodogradnju koja bi mogla pasti na teret proračuna teška su oko 14 milijardi kuna; procjenjuje se da je u bankama oko 7 do 8 milijardi kuna viška likvidnosti za koju se poduzeća ne mogu izboriti; država će se vjerojatno još zadužiti oko 750 milijuna eura kako bi pokrpala deficit konsolidirane države; upravo toliko u prvom tromjesečju iduće godine moramo vratiti ranijeg zaduženja ... Moglo bi se tako unedogled, no najnovija su istraživanja dokazala kako depresivni ljudi svijet oko sebe vide samo u sivoj boji, pa da svi skupa ne bismo izgubili boje u oku, bolje da stanem. 

Dakle, da rezimiramo. U javnom sektoru baš i nema tako golemog viška ljudi kakvom se realni sektor nada. Od stotinu ukupno zaposlenih 17 ih je u javnom sektoru. Da bismo spasili proračun – ako nam je to jedini cilj – trebalo bi ih otpustiti stotinu tisuća. Možda i više. U zemlji u kojoj je manjkava zaposlenost daleko teži problem od nezaposlenosti?? Teško. Bilo bi izvedivo kada bi te ljude prihvatio realni sektor. Koji posljednjih godinu i pol uglavnom otpušta. Mogli bismo (i trebali!) mlade umirovljenike vratiti na tržište rada. Odlično.

Čim riješimo pitanje – kome? Tko će ih zaposliti? Zato su ovih mjeseci sve glasniji zagovornici ne rezanja nego rasta potražnje, dakle potrošnje. Prije svega inozemne. Opet odlično. Ali tko će u svijetu tražiti baš naše proizvode kada se ni u boljim vremenima nismo dokazali konkurentnošću? Spas je, kažu ti isti ekonomisti, u deprecijaciji kune koja pojačava konkurentnost. Treći zazivaju MMF koji bi trebao (vjerojatno mesarski grubo) obaviti ono što sami odbijamo. Dakle, najmanje su tri rješenja – rezanja i otpuštanja kako bi se raščistila rashodna strana proračuna, deprecijacija kune koja bi možda potaknula izvoz i poboljšala prihodnu stranu proračuna te MMF.

Namjerno ne spominjem Irsku koja se, prije sadašnjeg pada, iz gladnog preobrazila u keltskog tigra bacivši sve karte na znanje. U Hrvatskoj znanje i pamet nikada nikada nisu bili na cijeni, pa nema smisla da kvarim trend. Za priču o posljedicama tih rješenja trebalo bi mnogo više prostora od ovog koji mi je na raspolaganju. No, rješenja postoje. I dok mi već dva desetljeća čekamo da se netko odluči za nešto od ponuđenoga, Hrvatska pluta Svemirom u hermetičkom mjehuru od sapunice.

Začuđeno gledamo svijet snebivajući se kako su nas to i kada pretekle zemlje koje smo, ne tako davno, prezrivo nazivali zaostalima. Zapeli smo u prostoru i vremenu, u mentalnom sklopu nakrcanom lijenošću, ravnodušnošću, nedjelovanjem, prihvaćanjem. Samo smo mi krivi za razne Varšavske, HEP-ove, HŽ-ove, satove, Podravke, Sunčane Hvarove, WC-e od milijun kuna, Indexe, Maestre, Bankomate, kamione, Hrvatske pošte, tunele, Šipane, ortačke ugovore. Jer smo to dopustili. Jer nikada nismo tražili da krivci odstupe. Istina je voda duboka i u njoj se već utapamo.