Kako je šutnja eutanazirala ekonomiju

Tjednima tjeskobno slušam kako različite generacije slušatelja koje su rasle i odgajale se s nekad najpopularnijom radio stanicom uzaludno pokušavaju razbuditi naciju spavača. Istodobno gnjevnim i razočaranim tonom uzalud ih pokušavaju natjerati da se okupe, da dignu glas, da dokažu da nisu oglupljeni šeheredizacijom medija u kojima su u prvome planu uvijek nečije sise ili nova 'ljubav' za milijun eura.

Znaju oni da za stečaj Stojedinice nisu krivi ni država ni vlast, svjesni su da je radio pojeden iznutra. Ipak se velik dio njih grčevito drži njegove nekadašnje angažiranosti, onog simboličnog djelića mentalne i verbalne slobode, jer ako im i to uzmu, što im je zapravo ostalo? Tek melankolično sjećanje na jednu eru. Eru angažiranosti koja će sa stečajem i tihim gašenjem radija posve sigurno izdahnuti.  Jednako tjeskobno gledam kolegu iz redakcije, odličnog novinara, još boljeg pravnika koji žonglira u rukavcima pravosuđa ne bi li izvukao najbolje ideje kako pomoći otpuštenim honorarcima s HTV-a.

Sa svojih 60-ak godina mladosti pokazao je da veći mladić od svih HTV-ovaca zajedno. On se ne predaje. A ni iz te kuće, ni iz njihova sindikata, još manje iz mlitavog HND-a ni 'bu' ni 'ba'. Dok se on tome ne može načuditi, meni je jasno. Angažiranost se na Prisavlju topi podjelom većih koeficijenata za plaće, kreditima u otplati, novom funkcijom kao nagradom za pisanje po traženom stilu i sadržaju, interesnim kavama. Ono malo novinara od zanata obezvoljeno je iskustvom i poviješću koji potvrđuju da na toj adresi sa svakom promjenom može biti samo -  gore! 

I tako Hrvatska šuti. Nitko nema volje pokrenuti se za bilo koga ili za bilo što. I čovjek i ideja, nešto za što se ne tako davno i ginulo, isparili su iz glava Hrvata. Svatko je zabio glavu u svoj dio pijeska i čeka da oluja prođe. Iako je, ruku na srce, tupost Hrvata prilično logična. Rodila se na bogatim izvorima ništavne ekonomije. Kuda god se okrenete, kamo god pogledate, svuda pustoš i jad. Čak i ono što se naizgled čini uspješnim, zapravo je nemušta priča. Evo primjera jedne srednje izvozne tvrtke koja prilično dobro kotira u javnosti. Tvrtka nije stopostotno hrvatska. Tim više se snebivam nad činjenicom da su se tek nedavno sjetili izračunati koliko zapravo košta njihov proizvod! Dobro plaćeni menadžment nije u stanju odrezati troškove ondje gdje ih uopće ne bi trebalo biti. Jer ih ne vide.

Ni to nije sve. Izračunali su (ne nužno i shvatili omjer), opet tek nedavno, da prodajom na izvoznim tržištima ostvaruju pet posto profita, na domaćem osam puta više! To me je neodoljivo podsjetilo na vrijeme 'one' države kada se nije samo proizvodilo nego se i izvozilo. I to toliko da se sve prašilo! No čak se ni tada nijedan naš izvozni proizvod u Hrvatskoj, štoviše niti u cijeloj Jugoslaviji, nije mogao kupiti po cijeni povoljnijoj od izvozne. Mnoga su poduzeća gubitke nastale 'konkurentnom' izvoznom cijenom nadoknađivala nekoliko puta većom cijenom kod kuće. Sjetite se samo vegete koja je baš svugdje bila jeftinija nego u vlastitu dvorištu. I to u vrijeme izvozno iznimno poticajnog, vrlo konkurentnog devalviranog dinara!

To dokazuje ne samo da nikakvim akrobacijama formom ili instrumentima izvoznici neće postići ništa više od gubitaka (koje im čvrsta kuna dodatno jamči!). To dokazuje nešto mnogo ozbiljnije - neki vrag ozbiljno ne štima u samoj strukturi, u tkivu, u srži kancerogene ekonomije. I to već desetljećima. Ako pogledamo unazad, čak i s brodogradnjom, građevinskim tvrtkama, baby beefom, piletinom ili jakom prerađivačkom industrijom, Hrvatska je prerijetko i s premalo proizvoda bila konkurentna. Ono što je ostalo, iz sadašnje perspektive tih slavnih vremena, nova je, društveno posve neodređena i neuređena država, oglodala do kosti.

S pojedenom supstancom ono što Hrvatskoj treba nije šok. Treba joj šok na 'n-tu' potenciju! Ako se šokom očisti od toksina možda će, jednom, u nekoj daljnjoj budućnosti imati šanse da napumpa konkurentost. Tek onda i izvoz. Za to trebamo novu svijest, nove ljude, novu vlast (nije vrag da uhićenja smatramo šokom, istinski novim početkom i promjenom svijesti?). Nažalost, trulež hrvatske šutnje ne jamči mi da je takvo što moguće. Neka nam zato živi 15 sati sapunica na dan!