Koliko vrijedi ljudski rad?

Onoliko koliko je poslodavac za njega spreman platiti, kaže ekonomska praksa. Ili – onoliko koliko je čovjeku potrebno za dostojan život, reći će mnogi humaniji ekonomisti (doduše, većina ih je iz 'onog' doba, s naslijeđenom socijalnom osjetljivošću, što im je s današnjeg teoretskog gledišta prilična mana). Vjerojatno i svatko od nas tko je s ove, radničke strane stola. Oduvijek je pitanje plaća bilo bipolarno. Knjigovodstveno i u svakom drugom pogledu vlasnicima su plaće – trošak. Oni bi rado da za puno rada i rezultata plate što manje.

Radnici bi rado da za što manje rada dobiju što veću plaću. Zasad, čini se, to uspijeva samo zaposlenima u državnom i javnom sektoru. Iako ne treba olako generalizirati. Svi mi, pogrbljeni od stresa vlastita posla, prečesto umanjujemo težinu tuđeg.  Zašto uopće lamentiram o takvoj stvari u vrijeme kada poslodavci grizu nokte jer nema ni posla ni novca? I kada smo sretni što uopće imamo posao? Iz dva razloga, a oba su mi potaknula bolne grčeve u želucu. Razlog prvi – visina budućih mirovina. Na nedavnom okruglom stolu o analizi mirovinskog sustava moglo se čuti mnogo brojki o neodrživosti sadašnjeg sustava. Zašto je neodrživ manje-više svi znamo i to više nema smisla ponavljati. Uostalom, što to briga neku švelju koja se od svoje osamnaeste godine grbila za strojem punih 35 ili 40 godina i sada joj netko tumači da za njezinu mirovinu novca nema?

To što je otišla u mirovinu relativno mlada ne znači da svoju mirovinu radom nije zaradila. Još više od toga poražava podatak da ćemo u mirovinu s tek 40 posto plaće. Točnije, odnos prve mirovine i posljednje plaće iznosi nevjerojatnih 38 posto! Što može očekivati sirota blagajnica koja svoju kralježnicu i koljena ravna za blagajnom Konzuma, Spara, Lidla, Getroa ili bilo kojeg drugog trgovačkog lanca (osim dm-a ne znam ni za jednu časnu iznimku)? Može li itko s dvije i pol ili tri tisuće tisuće kuna plaće, jednoga dana s jedva tisuću kuna mirovine, živjeti dostojno? Može li itko s takvom plaćom dodatno odvajati za neku vrstu mirovinske štednje, plaćati račune, hraniti, odijevati i školovati djecu i obitelj? Srećom, kapitalizam je našao prirodno rješenje za neodrživ model. Današnji su stanovnici globusa već na pola radnoga vijeka toliko iscrpljeni bezuspješnim pokušajima da pohvataju konce i spoje krajeve posla, obitelji i desetaka raznih dnevnih obveza da će umrijeti daleko prije nego li dočekaju mirovinu. Barem je tako zaključio jedan iscrpljeni ženski kružok.

Razlog drugi – u tim bezuspješnim pokušajima da pohvatam konce novinarke (oduvijek sam radila dva-tri posla), majke, žene, domaćice shvatila sam da mi vikendi, umjesto za neophodno regeneriranje snage, služe za 'kružni' rad – nabava, kuhanje, čišćenje, pranje suđa i rublja, peglanje, pa opet kuhanje, čišćenje. I tako sam angažirala tetu da za satnicu od 25 kuna jedanput tjedno obavi najnužnije od čišćenja. Zvala sam je svega dva puta (još skupljam snagu da je ponovno nazovem) – dok nisam doznala da je politolog, zaposlena u jednoj privatnoj tvrtki za istraživanje tržišta. Nije ona jedina koja se dodatno prehranjuje čišćenjem i sličnim 'aktivnostima'. Rade to i psiholozi iz iste tvrtke. To su trenuci kada ozbiljno počnete preispitivati smisao života. I postojanja ove zemlje. Koja je njezina cijena rada? Ona koju je poslodavac spreman platiti? Dok netko ne odluči prodrmati učmali sustav, cijele su generacije osuđene na siromaštvo u starosti. Ako je ovakvim tempom života dočekaju.