Kradljivci vremena i zaštićeni domar

Jeste li primijetili kako se negdje na putu iz socijalizma u instant kapitalizam zagubio onaj lijepi običaj da jedni druge posjećujemo spontano, bez prethodne najave i velikih dogovora? Gotovo sam zaboravila onaj uzbudljivi osjećaj iščekivanja zvona na vratima, uživanja u nenadanim prijateljima (čak i rodbini!), u dugim, neplaniranim razgovorima s dragim ljudima. Danas i za dogovor o prijateljskoj kavi ispisujemo planere.

Mjeseci i godine lete u suludoj petoj brzini, jurnjavi na posao i s posla, razvoženju djece po školskim i inim  aktivnostima (koje su nekada bile besplatne), obilaženju šoping centara, punjenju hladnjaka, učenju, čišćenju, kuhanju, peglanju... Neki će reći da ovo potonje mogu 'outsourcati', platiti nekoj teti da mi skuha, opere, opegla, usiše. Da, mogla bih. Čim si nakalemim neki dodatni, honorarni posao kako bih tetu imala čime platiti. Zbog tog ću posla imati još manje vremena za sebe, obitelj i prijatelje. Jer ću dodatno raditi. Ah, da. Mogla bih kopirati uspješne mame. Mogla bih iznajmiti još kakvu tetu da uskoči umjesto mene i uči s djecom, brine o njima, razvozi ih po gradu. A ja ću još dodatno raditi da sve to platim. Dok ne padnem mrtva. Vi tu vidite neki smisao??

Slušala sam nedavno na Liderovoj konferenciji o obiteljskim tvrtkama potpredsjednicu Agrokora Ljerku Puljić. Pričala je o temeljima uspjeha te kompanije, načinu na koji se ondje radi, kako funkcioniraju međuljudski i međugeneracijski odnosi. Ljerku Puljić iznimno cijenim. Ona je možda ponajbolji dokaz snage i sposobnosti žene u biznisu, znanja koje donosi, a koje često nedostaje u poslovanju. No u trenutku kada je rekla da se vodstvo kompanije nalazi vikendima kako bi u miru razmišljali o strategiji razvoja – nakon što svaki radni dan odrade po 12 sati i više! – mogla sam samo nemoćno promrljati u sebi: 'zar i vikendom'?? Gdje je ona lijepa Marxova računica: 3x8 sati? Bez nje će nas život doslovno samljeti.

Reći ćete da se isplatilo. Jer danas imamo izbor. Imamo Zaru, stotinjak vrsta najfinijih (uvoznih) sireva, Furline torbice, LCD i plazma televizore, de lux talijanske pločice ili dizajnirane sjedaće garniture. U vremenima prije 'slobode' umjesto Zare imali smo Namu. Umjesto Starki nosili smo čuvene Šangajke. Deset puta jeftinije i barem dvadeset puta izdržljivije. Umjesto talijanskog dizajna imali smo Inker i Exportdrvo. Zamislite, imali smo i proizvodnju i izvoz. Država nije imala potrebe krasti zarađene plaće, poduzeća nisu imala razloga utajivati poreze. Danas imamo stvari. I kradljivce vremena. Možda bih se i pravila da je to OK, ali vrijeme nam je odlučila krasti i država. Koja dokazuje da se nismo odmaknuli ni milimetar od Balkana. Onog u glavi.

Mogu vam banalnim primjerom zapošljavanja u jednoj osnovnoj školi dokazati zašto sve ovo nije vrijedilo truda. Dugo je tu školu održavao samo jedan domar. Nazvat ćemo ga Mrav. Sve je stizao sam - popravljati razbijena vrata, brave, prozore, wc sanitarije, školske klupe, stolice, rasvjetu, ogradu, travu, drveće... (da, to je ono bezvezno, neproduktivno zanimanje iz javnog sektora kojeg bismo se valjda trebali riješiti, jer 'ne pridonosi rastu BDP-a'). Onda su, jer to dopušta površina škole, zaposlili još jednog domara. Nazvat ćemo ga Trut. Mislim da već kužite u čemu je stvar. Posao nije podijeljen na pola. Za Mrava on nije postao lakši. Jer je Trut stigao po nečijoj 'preporuci'. Vjerojatno nekog 'barba Luke'. Trut, očekivano, ništa ne zna raditi. Ne pada mu napamet niti da pokuša naučiti. Ima zaleđe, pa zašto bi? Kad se Mrav požali ravnateljici da bi mu dobro došlo da Trut barem ponekad mrdne stražnjicom, ravnateljica se, pogađate, istrese na njega. Ne na Truta. Jer bi Trut mogao nazvati svog barba Luku. Pa bi ravnateljica dobila jezikovu juhu. Možda i otkaz.

Ako taj slučaj stavite na 'n-tu' potenciju, jasno je zašto su u vrhu države i državnih kompanija sve sami biseri. S tom razlikom što s biserima koji nas vode jezikovu juhu popijemo svi. Jer nas takvi uhljebljeni neznalice drže u šaci. Umorna sam od već od toga. Umorna sam od brodogradilišta, krađe žita i plavog dizela, zapošljavanja po babi i stričevima, zatvorenog kruga neplaćanja, beskonačnih i 'nezakrpljivih' rupa u proračunu, životarenja u kojemu nismo gospodari svoga vremena. Zato nemam baš nikakva razumijevanja za kradljivce vremena svih vrsta.

Možda je ovo neočekivano pesimistično. Ali imam ispriku. Prerana smrt prijatelja natjera vas da preispitate što imate od života. Ne kakvu menadžersku funkciju obnašate, koliko novca imate i što posjedujete, nego koliko prijatelja imate i koliko ste dragocjenog vremena odvojili za njih. Koliko ste uživali u životu. Preispitujete i to što ste dobili od ovakve države. Problem je kada shvatite da se i u tome kočoperi jedna velika rupa. Veća od proračunske. A zauzvrat niste dobili ništa.