Možda nam mogu pomoći svemirci?

Ovim putem obavještavam svekoliku javnost da su i mene posjetili izvanzemaljci. Pa ako je tko primijetio što čudno na meni ili u mojim piskaranjima, sada znate razlog. Vjerojatno odmahujete rukom uz lakonski zaključak kako ja nisam kalibar jednog Kirsana Iljumžinova. On posjetiteljima iz svemira ipak ima štogod za reći. A ja ne posjedujem državne tajne. No moju su malenkost posjetili iz posve drugog razloga. Zanimao ih je fenomen krađe i korupcije. Kažu da za tu pojavu na svojoj planeti nisu čuli. A novinari im se čine zgodnim oglednim primjerkom za takvu vrstu istraživanja.

Nisu mi dopustili niti da dođem k sebi od šoka što prozirna tuba priča samnom (znate, to je ono slatko, simpatično biće iz Cameronova 'Abbysa'), odmah su se sjurili pitanjima: - Jeste li ikada išta ukrali?- Snebivajući se, prebirala sam po savjesti vagajući hoću li tu mrlju koja me pritišće još iz djetinjstva priznati neznancima... neznanoj, prozirnoj tvari, zapravo. Ipak skrušeno priznah: - Imala sam šest godina kada sam u trgovini ukrala žvaku. - Hm, zanimljivo. Znači tako rano to počinje, mrmljali su sebi u 'bradu'. - Je li bilo još sličnih incidenata?

– Paaa, jest, uzdahnuh. Sa sedam sam maznula i PEZ bombone. U istoj trgovini, ali me nikada nisu otkrili - teškom mukom izvalih tu dugo čuvanu, rijetkima otkrivenu tajnu. Klimajući glavom u čuđenju nastavili su me rešetati: - Dalje, dalje, što ste još ukrali? Kako od žvaka prelazite na struju, tunele, kompanije? – Pa, ne znam. Ja sam stala na žvakama – odgovorih s teškim osjećajem krivice. – Hoćete reći da ste nesposobni za višu razinu djelovanja? – mrko me prostrijelja prozirna tuba uvidjevši da preko mene neće otkriti tajnu fenomena koji ih zanima. Tu su me ozbiljno naljutili, jer ja jednostavno nisam nesposobna:

- To je stvar izbora, htijenja i prilike – uzviknuh uvrijeđeno. Nisu me razumjeli. – Netko krade zato što je siromašan, pa nema izbora. Drugi kradu zato što im se pružila prilika da budu za koji milijun nečega bogatiji. To kod nas neizostavno ide u paketu s politikom. Treći, a takvi su malobrojni, neće krasti ni onda kada im se mito nudi na tacni – pojasnih što sam bolje mogla. I dalje su neodlučno plutali zrakom dajući mi do znanja da nisu zadovoljni. Kako bih spriječila da znatiželja, zbog nezadovoljstva mojim neznanjem, preraste u neprijateljstvo   naglo sam ispalila: - Kad ste već tu, biste li vi meni mogli pomoći? Vi ste bića više inteligencije – laskala sam obazrivo da me ne odbiju. - Vidite, mi se mučimo sa stvarima koje nam se čine nerješivima, a vi biste ih sigurno bez problema otklonili.

Zainteresirano su se približili kao da žele bolje čuti što me muči. – Vidite, mi smo mala zemlja koja je nekada bila prekrasna, a sada izgleda kao pustopoljina iz Mad Maxa. Najprije nas je opustošio rat. Onda smo imali privatizaciju. U toj je privatizaciji politika opljačkala sve tvornice, ugasila ih, radnike je poslala na cestu ili u mirovinu. Tvornice su zamijenili unosni poslovno-stambeni kompleksi, izvoz je zamijenio uvoz bofla, urode s naših polja zamijenili su uvozni krastavci, paprike, celeri, kukuruzi, jabuke, jagode...  propisanih veličina, boja i oblika. Oni koji rade mahom su u državnoj službi. Ništa ne proizvodimo, puno trošimo, živimo od minusa i kredita. Zaposlenih je sve manje, umirovljenih sve više. Umjesto da za jednog umirovljenika rade tri-četiri radnika uskoro će jedan radnik plaćati za dvije-tri mirovine.

Ono posla i robno-uslužne razmjene što se i obavi, ne plaća se. Zapravo, u zemlji nitko nikome ne plaća. Država je zadužila nekoliko budućih generacija. Imamo velike poreze i doprinose. Unatoč tome nemamo ni za mirovine ni za zdravstvo. Nikome ne pada napamet da ulaže kod nas. Jer nitko neće ni započeti razgovor o poslu bez 'malenoga dara'. Pamet nije na cijeni, ali zato ulizivanje i rodijastvo jesu. Imamo lijepo more i obalu, ali ne da nam se raditi na turizmu. Guza nam je najveći problem. Nismo konkurentni i nitko nas u svijetu ne treba. Nitko ne pita za nas. Ni mi sami. Živimo u prošlosti, sadašnjost nas zadužuje, a budućnosti nemamo. Sigurna sam da su to za vas obične tričarije i da ćete lako pomoći tupastoj zemlji i ljudima koji su profućkali sve što su imali – umiljato sam treptala očima ne bih li izazvala sažaljenje i pomoć. 

Nekoliko je minuta tuba bila nepomična. Činilo mi se da procesuira pitanje. Pomoć samo što nije... A onda me je odgovor viših bića dokrajčio: - Naša razina svijesti i tehnologije omogućuje nam prelazak tisuća svjetlosnih godina u trenu. Ali vaši su problemi složeniji od pitanja međugalaktičnih putovanja. Ni viša svijest od naše za vas nema rješenja – zaprepastiše me Oni koji znaju. Zašto se osjećam kao Pale sam na svijetu?