Najisplativije zanimanje u Hrvatskoj

Statistika kaže da je u prosincu prošle godine broj zaposlenih skliznuo 5,6 posto. U prosjeku je to lani bilo oko 3,2 posto. To znači da se u cijeloj prošloj godini s tržišta rada 'ispisalo' 49 tisuća ljudi. Većina zato što je ostala bez posla. Analitičari kažu da tek sada možemo očekivati valove tako loših vijesti. Tržište rada, naime, za krizom kaska dva do tri tromjesečja. Koliko smo nefleksibilni, možda i više. No ja se nekako s tom pesimističnom tvrdnjom ne bih složila.

Iz sasvim prozaičnog razloga. Statistika, naime, nije pokrila sve aspekte radnog života i radnih mjesta. Pokriva samo ono 'klasično'. Pa tako nije uočila svitanje posve novog zanimanja – pokajnik! U slobodnom prijevodu i 'druker', cinker, zaštićeni ili 'nasanjkani' svjedok, ovisno o sreći. Možemo ga nazvati i nekako drukčije, ali suština ostaje ista – on njima, oni njemu! Suština tog novog biznisa nije nimalo komplicirana. Nije potrebna niti prekvalifikacija zvanja i znanja. Dovoljno je potkrijepiti tužiteljske uši željenim informacijama, uz kraću ili nikakvu kaznu. Manje-više, sa svim zadržanim, kriminalom stečenim dobrima.  Koje tužitelji, sve da im srce puca od želje i zavisti, ne mogu zaplijeniti. Jer u financijskim izvještajima i osobnim računima ne znaju pročitati trag novca.

Kako nam DORH i USKOK revno rade, a zatvori se pune, tek se očekuje eksplozija tog zanimanja. Što je dobro i za statistiku i za makroekonomiju. A osobno je itekako isplativo. Razglabali smo tako nedavno u redakciji bi li se isplatilo otići u Remetinec na godinu-dvije. Možda i tri. S kojim milijunom u džepu osigurati djeci budućnost. Koja onda mogu pohađati London School of economics. Ili Harvard.  Ili Yale. A ne pišljivi, korumpirani Ekonomski fakultet. Ili Pravni. Koji je u stanju proizvesti samo jednog (prihvatljivog) državnog odvjetnika. Priznajem, svrbili su nas dlanovi. Nažalost, zaključili smo da ne posjedujemo takve menadžerske vještine.

Dugo je dečko s Knežije, Tomislav Marinac bio prvi službeni pokajnik u Hrvata. Počelo je običnim, uličarskim kriminalom. Završit će u svemirskim visinama menadžerskih čarobnjaka koji dokazuju da smo u prijevarama maštovitiji od bilo kojeg financijskog derivata osmišljenog u posljednjih dvadeset godina. Zdravko Šestak bi, navodno, nešto mogao zucnuti o Polančecu, a Josip Protega možda i o onom više pozicioniranom. Možda. U najnovijem popisu pokajnika pomalo odskače jedino Robert Matanić koji je mogao zaključiti tek da je -  idiot. 

No, znate li tko je zapravo idiot? Moj dugogodišnji prijatelj koji se već više od desetljeća muči na životu održati malu drvnoindustrijsku tvrtku s desetak zaposlenih. Nije da nema posla. Nije da nema i izvoznih narudžbi. Ali svake vražje godine taj je poduzetnik prisiljen platiti oko 150 tisuća kuna mita. Ili reketa, ako hoćete. Plaća da bi ušao u trgovački centar. Plaća da bi mu platili 'u roku'. Što znači ne za devet nego za šest mjeseci. Plaća Ministarstvu da bi imao izgleda na natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava. Plaća inspekciji. Plaća svima kojima mora da bi ušao i o(p)stao na tržištu kojim vladaju veliki. Koji će se vjerojatno jednoga dana prozvati pokajnicima. I nakon godinu-dvije zatvora uživati na Barbadosu ili Djevičanskim otocima s milijunima opljačkanih kuna. Dok će se moj prijatelj i dalje boriti za plaće zaposlenih.

Tuđe blato koje, kroz poreze, plaćam i sama uglavnom ispirem glazbom. Gledala sam neku večer opčinjeno s koliko je užitka EKV, meni najbolji bend s prostora bivše države (sastavljen od onih koji su u nekom razdoblju bili njihov član) odsvirao svoju gažu. Računala sam koliko su zaradili. Stotinjak posjetitelja puta 60 kuna podijeljeno sa šest-sedam članova....Sve skupa, jadno. Unatoč tome svaka je odsvirana nota bila veličanstvena. Nema pokajnika koji s time može mjeriti!