Najopasniji ubojica ekonomije

Danima se već snebivam nad naslovom nečeg što se naziva tekstom na portalu jednih dnevnih novina: 'Dikan i Dolores kupovali gaćice i naletjeli na Vojkovića'.  Što to starletu, ocvalog 'biznismena', playboya i gaćice čini društveno relevantnom temom?! Doduše, za ovog potonjeg tek pretpostavljam tko je, jer mi nije palo napamet taj uradak čitati. Sumnjam da bi isprovocirao nastajanje koje male sive stanice više. No još više od naslova zaprepastila me činjenica da je (bio) među najčitanijima i najkomentiranijima! Naslovu koji se kitio imenom Ivana Đikića ili Davora Pavune to se još nije dogodilo.

Ni krapinski neadertalci nisu bolje prošli. Bambi Molesterse nema ni smisla kandidirati. Dan poslije čitam drugi tekst. Cijeli! 'Dosada ubija učenike: Hoćemo školu poput facebooka i laptope'. Ah, jadnoj je dječici dosadno. Sad mi je jasno i zašto. U 'običnoj' školi nema Dikana i Dolores. Nema privlačnih poprsja, fotošopiranih zvjezdica, ispeglanih priča o uspjehu, raznih '50 cent-ova' koji su neobrazovani stigli do života iz snova. Nakrcanog prst debelim zlatnim lancima, najskupljim limenim ljubimcima, bujnim starletama. Takav je životni sadržaj današnjoj djeci najtraženija roba! Umjesto toga uče o nekakvim izumrlim civilizacijama (čije postojanje obično dokazuju prezreni društveni luzeri), ne znam kome važnim grčko-perzijskim ratovima, kutovima, dužinama, padežima, svijetu oko nas. Bez veze. Što će im sve to? Pa neće odmjeravati snage u kvizovima! Mrtvi-'ladni učenici priznaju da nemaju radnih navika, ne uče, radije 'vise' na društvenim mrežama. Jer je školski program, zijev, dosadan. Kao i profesori.

Kad bolje razmislim, zbilja je dosadno. Ne samo u školi. Nemamo pojma hoćemo li sutra uopće imati posao, hoće li baš naše poduzeće staviti ključ u bravu, hoće li Šuki i sutra imati osmijeh ispod brka, jer zna da se može više, brže i jače zadužiti. Naši poslodavci ne znaju kada će (ako će ikada!) naplatiti potraživanja da bi nama isplatili plaću. Ne znamo hoćemo li uživati u zasluženim mirovinama, jer sustav već sada puca po šavovima. I što je tu zanimljivo? Tako je već dosadnih 20 godina. Ako ne računamo bivšu državu. A na jet set sceni imamo tek Dolores i Dikana, Keruma i njegov problem s Ferrarijem, tu i tamo pokoju zvjezdicu koja s vremena na vrijeme zvekne neku glupost u javnosti. I to je sve. Zbilja dosadno.

Ali imam ideju! Što ako bi umjesto naslova s početka priče stavili, primjerice, ovaj: 'Kosor i Pahor kupovali gaćice i naletjeli na Sanadera!' Postaje zanimljivije? Možda bi ih zaintrigirali i ovakvi naslovi: Logaritmom do učetverostručenja opljačkanog iznosa iz Podravke'! Idemo dalje. 'Biljožderi uletjeli u silos, sjekutićima i krezubinom potamanili seljačku pšenicu'! Ili ovako nešto: 'Urođenim predatorskim vještinama prepali vodstvo Unicredita, dobili jamstva i pobijedili na natječaju za crnogorsku autocestu.' Pada mi napamet i ovo: 'Kamatni račun začinio alkemijom i zadužio se uz kamate od samo 1,96 posto!' Sigurna sam da bi naši najmiliji odmah živnuli u školi i društvu. Jer, zamislite da vam jednoga dana takav klinac, zatučen dosadom, postane budući ministar. Ili premijer. Ili guverner. Pa da umjesto pametno osmišljenih poteza spasa odluči pustiti banke i poduzeća da se koprcaju u likvidnosti i nelikvidnosti, svatko u svojoj muci. Jer je to beskrajno zabavno.

Zamislite budućeg ministra financija kojeg je dosada morila svih 16 školskih godina. Mogao bi pustiti da vanjski dug eksplodira. A svi ostali problemi implodiraju. I poput pepela pokriju svaki dokaz postojanja budalastog naroda koji nije zaslužio  bogomdani dar na dlanu. Bojim se i pomisliti što bi tek na stranačkoj sceni učinio premijer koji se dosađivao u školskim klupama. Perje i kosti bi letjeli na sve strane!   No još više od toga brine me to što akutne znakove dosade pokazuje i sadašnja vlast. Nije valjda da su i oni imali neke mrke, dosadne profesore? Sigurno su ih pridavile teme poput nastajanja Rimske republike, dišnoga sustava riba, površine trapeza, vektora, diferencijala ili bespuća računovodstva. I sad se osvećuju ispitivanjem granica podnošljivosti ekonomskog bola. Hebrang barem otvoreno priznaje da mu je dosadno. No muče me ovi što u rukama drže izvršnu vlast. A ništa ne 'izvršavaju'. Proračunu ne treba pomoć, jer je savršen takav kakav jest. Sa svim svojim minusima i neravnotežama.

Nezaposleni će se pobrinuti sami za sebe. U sivoj zoni. Tko je kriv poduzećima što propadaju? Zar država? Ma, dajte, molim vas. Državna poduzeća koja ne plaćaju nemaju veze ni s državom ni s proračunom. Vi biste u zasluženu mirovinu? E, nema je. Niti će je biti. Nema se otkud. Tko će razbijati glavu rješenjima kad je kaos zabavniji? Sve će to ionako jednoga dana riješiti EU. Do tada se treba zabaviti.   Eto, profesori, krivi ste za sve! Nikako ne razmažena post-komunistička generacija odgojena s korupcijom u njedrima, laktarenjem i rodijaštvom kao stilom života (u kojemu caruju brendovi svih vrsta) i idejom da je znanje suvišan teret oko vrata. S kojim se lako potone.