Ne posjedujete 'plavu' knjižicu? Tko vam je kriv

Tko god kaže da Hrvati nemaju smisla za humor – laže! Ako ste barem jedanput pogledali neku od sjednica Sabora od kada ih vodi barba Luka, morali ste se valjati od smijeha. Htjeli-ne htjeli! Što god mislili o njegovom (ne)znanju jezika, (ne)kulturi i (ne)poštenju, gluposti koje valja imaju osvježavajući učinak na mišiće lica, jednak onom Bandićevom 'push'. 

Nema ništa loše u tome. Humor je zdrav. Pomaže da ostanemo pri zdravoj pameti kada bismo rado da nas, poput Trnoružice, uspavaju na barem stotinu godina. Sve dok ne prođe ova nevolja zvana 'hrvatski političari'. Ili dok ih ne preodgoje.  Eto, primjerice, meni su te suze smijalice pomogle da lakše prebrodim udarac Dan poslije! Naime, ministar Šuker ima običaj dan prije predočavanja proračuna svekolikoj javnosti pozvati novinare i 'izbrifirati' ih o detaljima. Doduše, ti su detalji iz godine u godinu sve siromašniji i sve manje ima smisla čitati ih. Ali svi se uvijek odazovu. I ja bih, ali nisam bila pozvana. Istina, na vrijeme sam od drugih doznala za događaj i da sam htjela mogla sam i nepozvana stići. Ali, nisam. Tako nekako preporučuje i bonton.

Da ne dolazim tamo gdje me ne žele. Već 15-ak godina pratim, među ostalim, i javne financije i nijedan ministar dosad nije mi uskratio pravo da izvještavam. Izostanak poziva nije se dogodio prvi put. Prije nekoliko mjeseci ista priča, samo je tada na tapeti bio rebalans proračuna (pravo na 'ekskluzivu' dobila je kolegica s jedne televizije koja o javnim financijama zna otprilike što i ja o teoriji crnih rupa. Ali ljekovito djeluje na ministrove živce). Službeni je odgovor glasio otprilike ovako: vi ste tjednik i to vama nije zanimljivo! OK, takvu glupost neću komentirati. Neslužbeno sam iščeprkala kako je problem u mojem uredniku i u meni, jer pišemo nepovoljno po nježne, tankoćutne ministrove živčane strune. Baš me briga za nečije živce!! I kao novinarka i kao majka isključivo vodim brigu o smjeru kojim ide ova jadna zemlja. A ide u rikverc. Nezaustavljivo!

Zdravorazumski je pitati o štednji koje nema - rashodi su gotovo milijardu kuna veći, o planovima rasta prihoda - kako išta može rasti ako poduzeća stavljaju ključ u brave i otpuštaju zaposlene, o javnim poduzećima u kojima se ne zna tko pije, tko plaća. Ups, ipak se zna tko plaća. Hrvatske šume, primjerice - za kampanju HDZ-a i HSS-a; o nadzoru nad poslovima javne nabave u kojima se vrti između 35 i 45 milijardi kuna, kako koje godine. To je oko trećine državnog proračuna. Koja curi iz svih javnih poduzeća u džepove rođaka, prijatelja, braći po stranci i boji. 

Primjerice, u jednom zapadnoslavonskome gradu jedan je mali poduzetnik odustao od pokušaja da na javnim natječajima konkurira onima koji su shvatili prednosti članstva u HDZ-u. I nikome ništa. Ni glasa protiv. Sve je to normalno, zar ne? Poduzetnik je ionako zamjenjiv. Prednosti posjedovanja 'plave' članske iskaznice ipak nisu. Ali taj poduzetnik, kao i tisuće drugih malih i inih poduzetnika diljem hrvatskih gradova, općina, županija...ima svoja uvjerenja kojih se ne žele odreći. Je li ikoga briga za to? Ne! Još uvijek ne! Ali 45 godina, koliko nam je trebalo da se otresemo šape bivše države, nemamo. Toliko godina nećemo preživjeti. Ne s ovakvim proračunima. Hitno nam treba revolucija. Ona u našim glavama!