Nitko ništa nije znao, majke mi

Afera Daimler pomalo me podsjeća na prastari vic iz vremena bivše države. Na dvije strane iznad provalije, na sigurnoj udaljenosti, dovikuju se neprijatelji. S jedne strane urlaju: 'Di ste fašisti'? S druge im razjareno viču: 'Dođite po nas,  komunisti.' A jeka im uzvraća: -isti, -isti,-isti....!' Danas su u igri neke druge boje, ali nastavak riječi svejedno im je jednak, pardon 'isti'.

Nema sumnje da je vremenski okvir podmićivanja, koji je zakačio i bivšu koalicijsku vlast, posve zgodno sjeo ovoj sadašnjoj. Vjerojatno nema ljepše stvari u politici nego kada te u pekmezu (naknadno) ulove zajedno s neprijateljem. Pa znaš da si pokriven njegovim sudioništvom. A pomaže i to da svojim biračima zamažeš oči tako što prebaciš lopticu na jednu, 2003.godinu. Tko onda pita za preostalih pet? Valjda samo malobrojni nevjernici kojima desna ruka nije vječno na srcu. Ili barem refleksno spremna za taj pokret. Onako, Pavlovljevski uvjetovana. No neusporedivo više od korupcijske palete boja vlasti i stranaka zapanjio me je konkretni podatak - hrvatske su vlasti podmićene s milijun eura više nego ruske! Hej, ruski su vlastodršci uzeli manje od naših!! Svejedno mi je jesu li uzeli crveni ili plavi. Ili i crveni i plavi. Uzeli su naši. Uzeli su nama.

Zašto se, dovraga, tome uopće čudim? Odrasla sam uz vježbe NNNI (prijevod za mlađe: koloplet pripremnih vježbi za zlu ne trebalo 'ništa nas ne smije iznenaditi'). Mogla sam već naučiti. I očeličiti. A i ne mogu se više sjetiti niti jednog međunarodnog posla, niti jednog natječaja, niti jedne privatizacije koja nema mrlje. Sjećam se (nažalost) početka rada HFP-a, iz ratnih i poratnih vremena. Hrvatsko se srebro, kako javnost voli tepati domaćim kompanijama koje su u ono 'mračno' doba bile uspješni izvoznici, prodavalo budzašto. Upropaštene pretvorbom, tvrtke su prečesto dobivali (da, dobivali, ne kupovali!) i naši iseljenici. Uz popratni rodijački poklič: 'ma, naš je, platit će kad stane na noge. Bit će valjda nešto za deset, 20 godina. Tko je za? Ima li ne'ko protiv? Nema? Prodano!' Prodajna je špranca uspostavljena. I glatko ide sve do današnjih dana.

Uz neke manje preinake i prilagodbe. Sjećam se i jednog domaćeg bankara koji je sredinom 90-ih otvaranje podružnice jedne strane banke prokomentirao uzdahom: 'da ljudi znaju što mi ovdje zapravo radimo...'. Nisam tada shvaćala što je pisac htio reći. Danas znam. Samo je prekasno. Ne muči me toliko to što su razni Bechteli, Strabagi, Bouyguesi, Astaldiji...zaradili na nama. Izjeda me to što su nas pokrali naši. Naša krv, ne uvezena. Ne mogu se pomiriti s time da nitko nikome više ne može pogledati u oči bez nijemog pitanja: jesi li i ti Mr/Mrs.10%? 

Zato mi u roku keks reagira želudac na razne Kalmete. I njihove uvredljive tvrdnje: 'Naravno da je moguće da nitko iz Vlade nije znao što je radio Damir Polančec. Jer da je netko znao, onda bi se to i prijavilo. Siguran sam da u Vladi to nitko nije znao.' Zbilja, mogao mi je i pljunuti u lice. Bilo bi poštenije. Manje uvredljivo za moju inteligenciju. Za mene su, uostalom, svi jednako krivi. Jedni zato što doista kradu. Drugi zato što to šutke dopuštaju. Ne kažnjavaju. Zato lijepo molim sve ministre, predsjednike Uprava svačijih i ničijih kompanija, njihove posilne i sve ine pipke koruptivne hobotnice da sapunom (o)peru znoj, ne svoje laži.

Ali, da, mogla bih naučiti kako se prepustiti struji. Lako je. Samo trebam naučiti pisati pozitivno. Zažmiriti na barem jedno oko, ako ne na oba. Ne vidjeti baš sve loše u nekim potezima vlasti i njima bliskih. Uzeti koji postotak.....optimizma. Već poduže planiram obnoviti svoj ljupki dom. Star je kojih 30-ak godina. Vrijeme je za novo ruho. S godinama sam uspjela nešto i uštedjeti. Nažalost, nedovoljno. To što sam s oba otvorena oka uspjela odvojiti na stranu neće biti dovoljno niti za polovicu radova. Ali ako zažmirim, mogla bih skupiti još....hm, ne znam točno koliko. Javim čim se raspitam o kretanju tarifa. Za građevinske zahvate . Molim urednika da zažmiri na jedno oko.