Pandorina kutija i Murphyjev zakon

Politika i vrijeme ovih dana imaju mnogo toga zajedničkog. Nestalni su, promjenljivi, ćudljivi. Nesmiljeno testiraju našu izdržljivost. I (o)čuvanje mentalnog zdravlja. Taman kad pomisliš da hladnoća odnosi glavobolju, eto nove južine. Nisam pošteno ni dovršila rečenicu kojom izražavam sreću zbog Kalmetine smjene, on se već s premijerkom ponovno 'uskladio'.

U svakom pogledu. Korak s takvim ekspresnim prekonoćnim promjenama teško mogu izdržati i oni znatno bolje kondicije od mene. Tko se uopće usudio pomisliti da HDZ nije jači od života, države, njezinih stanovnika, zdrave pameti? Pomalo očajna dopustila sam da me prijatelj utješi teorijom o razlici između strategije i taktike. On računa kako je Kalmeta odnio samo malu taktičku pobjedu. Morao je. Zbog izbora. Uvjerava me da Kosor i dalje drži uzde. One strateške. Samo zbog toga da očuvam ono malo preostalog optimizma, povjerovah mu.
 
Srećom, povremeno se dogode i bolje vijesti. Povijesne, štoviše! Ono za što Fakultetsko vijeće zagrebačkog Ekonomskog fakulteta nije imalo hrabrosti, imao je rektor Bjeliš. Prvi je put u povijesti Sveučilišta suspendirao jednog dekana - Darka Tipurića. Umočenog u nekoliko afera, od izrade menadžerskih ugovora za HEP do sada već čuvene Međunarodne ljetne škole. Od međunarodnih studenata u njoj nije bilo ni 'frtalj' od 'm', ali je zato od domaćih studenata kapalo po dvije tisućice (kuna, doduše, euri bi sigurno ljepše šuškali) za prolaz na redovnim ispitnim rokovima. Klasični reket, rekao bi svatko s malo mozga. Ali ne i Tipurićeve kolege. Možda čak niti Senat koji će, 'riče' samouvjereni Tipurić, srušiti suspenziju. Fućka mi se za to je li rektor to učinio iz taktičkih razloga (č. reizbora) ili zato što doista misli da je dekan sramota jedne visokoobrazovne (i nekad cijenjene) institucije. Već to što se usudio povući povijesni potez vraća mi nadu koju je Kalmeta, iz svoje zadarske utvrde, preko noći uništio. Računam kako su strah i optimizam sada izjednačeni. Što i nije tako loš omjer.

Ali onda dolazi izborna noć. I preostala dva imena u biračkoj areni. Što je ono ostalo u Pandorinoj kutiji? Ah, da, nada. Ta smiješna imaginarna 'tvar' koja u srazu s kandidatom sirove, čelične volje nema baš nikakve šanse. Jasno vam je i zašto. S jedne je strane (opisaše ga tako konkurenti) - 'dosada'. Kad čovjek nema afera ni mrlje, kada nije korumpiran i nema kumove kojima namješta poslove onda je - što drugo nego dosadan! S druge je strane....hm, možda ga ponajbolje opisuju vlastite rečenice: 'Volim se ubijati radom'. Ili: 'Zagrepčani me nisu podržali, jer me ne žele izgubiti'! Tko od nas nije vidio njegovo legendarno puzanje u čarapama po snijegu i ledu? Kako se 'dosada' s time može nositi? Prilično sam svjesna da će već Dan poslije, 11. siječnja 2010. vrijediti ona Murphyeva: iskustvo je nešto što ti omogućuje prepoznati pogrešku kad je ponovno počiniš!