Pesimist: Gore ne može. Optimist: Naravno da može!

Pomalo izvansvemirski, prilično izvan globalne orbite djelovala je Miloševićeva dvodnevna investitorska konferencija. Ne može se reći da se potpredsjednik Vlade nije svojski potrudio. Investitora je bilo ko' pljeve, i to ne baš lakih džepova, prilično zainteresiranih i pristojno suzdržanih kada je trebalo prozvati sve ono što u jednom investicijskom ciklusu ne valja. Žalbe se nisu javno pronosile dvoranom, uostalom mnogi ulagači koji su se već udomaćili kod nas znaju da je najvažnije sklopiti dobar 'deal' s lokalnim kaubojima. Kad im to uspije, znaju da su na konju. Tog se pravila, recimo, pametno drži predsjednik turskog Dogus holdinga, vlasnika nekolicine šibenskih i zadarskih marina. Raditi u Kalmetinom miljeu, a ne naučiti tko je tko u njemu znači biti glup, pokupiti stvari i vratiti se poražen kući.

Ne, nema sumnje da je to bio događaj godine. Događaj koji bi samo politička budala i neznalica propustila kapitalizirati. Pa ipak je samohvalisanje vladajućih paralo uši preko svake mjere. 'Uklonili smo barijere', 'završili smo pregovore', 'donijeli smo paket atraktivnih mjera', 'usvojili smo poticajne mjere'...u najmanju ruku bio je to neukusan trening za izmučene novinarske uši. Ima li ijednog živućeg domaćeg ulagača koji može posvjedočiti o nenadanim, prekonoćnim promjenama u životu optočenom svemogućom birokracijom za koje mi ne znamo? Pri tome ni najmanje ozbiljno ne uzimam opasku (mutnog) Danka Končara kako mu u Burundiju treba samo 24 sata da pokrene tvrtku! Nije, naime, spomenuo koliko ga postotaka to košta.

No najdegutantnije od svih izjava virila je ona drugog potpredsjednika, Popijača. Đure Popijača. Kaže on 'da su svi važni politički ciljevi u Hrvatskoj postignuti te da će Hrvatska vlastitim snagama ostvariti gospodarski oporavak'. I nije to sve! Hladno poput piva, za opće gospodarsko rasulo optužio je medijski pesimizam zaključujući 'da se radi o nerazumljivom pristupu'. Potpuno nerazumljivo mogu razumjeti da se Popijač uvjerio kako je između dvije pozicije – one na čelu HUP-a, kada je novinare trebao kao pustinjak vodu (da bi ogadio vlastodršce) i ove vlastodržačke, potpredsjedničke – prošla vječnost. I da je zato posve u redu da po bivšim saveznicima koje više ne treba, pljuje. Tome mogu samo dodati ovu 'doskočicu': Pesimist: gore ne može. Optimist: naravno da može!

Zbog kućnog mira molim ispriku za ovo što slijedi. Zašto mislim da je konferencija pomalo izvan globalne orbite? Pa recimo zbog jedne sitnice – spread na hrvatske obveznice (tzv. CDS-ovi, mjera za rizik neke zemlje) skače poput gumice, u kratkom se vremenu više nego udvostručio. To znači da će nam buduće zaduživanje (a zadužiti se opet moramo, jer nema načina da namaknemo više od 11 milijardi eura u 2012.) biti skuplje (kao da je sada jeftino!). Ako uopće negdje uspijemo naći nekoga tko će nam novac pozajmiti. Zbog rasta spreada Hrvatska je trenutačno sedma na europskoj listi mogućeg bankrota.

Drugo, Vlada je sve ulagačke adute bacila na EU. Što se u njoj događa nepotrebno je precizirati. Merkel i Sarkozy ne mogu se složiti oko načina dokapitalizacije opet ugroženih banaka. Istih onih koje odbijaju prihvatiti Basel III (to su ona stroža pravila koja propisuju da najmanje sedam posto kapitala mora biti rezervirano za 'ne daj Bože' situacije). To što bankari bahato prijete da će stroža pravila značiti ukidanje 7,5 milijuna radnih mjesta druga je, iako jednako žuljava, priča. Stiže novo dno recesije, ali novca za reagiranje nema kao u prvom valu. To znači manju potrošnju, manje inozemnih narudžbi, manje ulaganja. Šaka prosvjednika ispred Wall Streeta više nije šaka, propitkuje se sama srž kapitalizma kao načina (nepravednog) funkcioniranja globalne ekonomije, ali kod nas je sve šareno i veselo.
I sad vi recite da sam pesimist. Jok, ja sam optimist s naslova.