Radnička klasa (ne)odlazi u raj

Način na koji se neka zemlja može izvući iz recesije svjetske je ekonomiste razdijelio u dva tabora. Jedan slavi njemački model nesmiljenog kresanja troškova, posljedično i novog rasta.

Drugi upozorava da je rast na krilima rezanja kratkoga daha i da potrošnju treba poticati, u protivnom će se sve urušiti kao kula od karata. Koju god varijantu neka zemlja odabrala, bit će skupo. Ne-rezanje i silni novac utučen u spašavanje financijskog sektora i održavanje potrošnje na životu kad-tad će negdje morati isplivati na površinu. Što će se tada dogoditi nitko zapravo još ne zna. Samo pretpostavlja. Inflaciju, primjerice. Rezanje, s druge strane, vodi računa samo o jednoj matematičkoj operaciji. Koliko će oduzimanje na kraju stajati ukupno (otpušteni ne troše i ne kupuju proizvedeno) i pojedinačno nikoga sada ne zanima. Nezaposleni i osiromašeni prebrojavat će se poslije. Treći, sve brojniji krug ekonomista koji upozorava da je spašavanje postojećeg modela kapitalizma koji ne vodi računa o čovjeku, pojedincu neodrživo nitko ne uzima za ozbiljno. Kao ni njihova upozorenja da recesiji još nije kraj.

A gdje smo tu mi? Kao i uvijek, potpuno izvan svih tokova i struja, samo na jednoj strani – izbornoj. U svojoj maloj zatvorenoj niši ne brinemo što je svjetska ekonomija u slijepoj ulici. I mi smo, već odavno. Stoku sitnog zuba mediji uveseljavaju barba Lukom i njegovim 'Predsjednik Ivo San..Josipović' lapsusom kao najvažnijoj državnoj stvari. Pola svih termina vijesti pojedu izvještaji, nagađanja, analize...o akterima afera. Dakle o prošlosti. Najvažnije je najavu nakititi s 'majka svih afera' i svi zadovoljni. I tako neprimjetno do izbora. Dotad će se već skuckati kojih 20-30 kuna više za svakog umirovljenika i koji glas više. Novi modeli razvoja, pokretanje proizvodnje, svjetske rasprave o novom poretku, opće osiromašenje... sve su to valjda male, ružičaste ili plave tablete za spavanje. Gotovo smo već navikli susretati nesretnike koji kopaju po kontejnerima za smeće. Gotovo s mučninom ispunjavam tu kućansku dužnost. Zato što se osjećam krivom. Zato što ja nemam potrebe to činiti. Zato što sam dio društva koje ga je iznevjerilo. Zato što kao jedinka nisam uspjela baš ništa promijeniti. Iznevjerilo ga je ono društvo koje bez kazne s ministarskih prelazi na stranačke pozicije.

Ono društvo koje je oglodalo tvornice i preostale radnike drži na minimalcu. Koje mjesecima ne isplaćuje. Ono društvo koje je prešutno pristalo na nepremostiv jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Između menadžera s uglancanim službenim autima i obesparenih koji kopaju po kontejnerima. Pitamo li se, ponekad barem, sjedi li pokraj nas netko tko radi, a nije plaćen? Pitamo li se koliko puta u tjednu prisilno posti? Pitamo li se kakva im je božićna trpeza? Što im je na tanjuru umjesto sočne purice? U takvom mi je svijetu degutantno buljiti u Sevkine i Jacine broševe koji mi potvrđuju samo to da istinski ništa ne osjećaju. Ništa osim vlastita rejtinga.

Zato nijedna rasprava o novim krilima razvoja koja ne uključuje socijalnu dimenziju, onu istinsku, ne parazitsku, za mene nije relevantna. Ne želim uspješnu ekonomiju u kojoj će se glagoli 'imati' i 'nemati' sklanjati prema posve drukčijim konjugacijama. Raspravljati o proizvodnji, izvozu, rastu i sjediti pokraj nekoga tko radi, a nije plaćen jedna je od najružnijih stvari koje je tranzicija pretvorila u posve normalan trend. Trend u kojem malo nedostaje da nam kažu: 'Nemate kruha? Jedite kolače! S gađenjem odbijam naviknuti se na to.