Restrukturiranje ekonomije? Ne, vlastitog mentalnog sklopa

Ne znam je li stvar u legendi o Zvonimirovu prokletstvu ili u kemiji mozga današnjih Hrvata, ali svakoga dana u svakom pogledu sve manje razumijem. Mogu shvatiti da smo nježan narod s puno razumijevanja za mučenike raznih profila, pa i političkih. Ali ne mogu razumjeti otkud odjednom toliko sućuti za Sanadera, Polančeca ili nekog trećeg krvnika hrvatske ekonomije. 

Razni komentatori, analitičari i novinari odjedanput su se raspisali o tome kako je nepravedno što su se mediji obrušili na bivšeg premijera. Jer nije samo on kriv. To da smo svi krivi, jer je i njega i njegovu svitu instalirala naša šutnja, već i kišne gliste znaju. No to nikoga ne amnestira. Sad kad je navodno pao (uopće mi nije jasna politička definicija glagola 'pasti' sve dok dotični slobodno šeće svijetom i Saboru simbolički pokazuje srednji prst) odjednom je postao siroče koje gotovo treba posvojiti. Točno je da se nitko nikada, dok je vladao, nije usudio pisati protiv njega. Ali žaliti ga sada zato što su svi navalili ne samo na njega nego i na svakoga tko je prste umočio u korupciju bilo koje vrste, graniči s imbecilnošću. Još će na kraju ispasti mučenik kojeg treba posvetiti. Biste li beatificirali nekoga tko vam je spalio kuću, opljačkao imovinu, uzeo posao, istjerao djecu na cestu, oteo vam budućnost? Koga to žalimo? Ogoljena poduzeća? Radnike na cesti? Satove? Fimi-mediju? HAC i braću Žužul? HEP? Inu? Carinu? Daimler? Hypo banku? Dragulje? Brodosplit? Podravku? 

Kako smo se raznježili, ne bi me začudilo da već sutra diljem Hrvatske vidim suze za Polančeca. Jer su ga napustili poput kućnog ljubimca. Pa je valjda red da se sažalimo. Znam da nije radio sam, znam da je slušao naređenja, znam da je bio poslušnik stranke, ali tko ga je, zaboga, prisiljavao na prljave rabote? Zna on, kao i svatko u ovoj do zla Boga korumpiranoj zemlji, da je neusporedivo teže ostati pošten. To što mu pakiraju njegovi vlastiti drugovi nije ni moj ni vaš problem. U toj stvari daleko me više muči nešto drugo. Nitko se nije zapitao nije li umobolno da u navodno pravnoj državi isti prijeti objavom 42 HDZ-ova (zlo)djela ako ga puste lavovima. Dakle, ako ga stranka zaštiti od progona (možda još ima vremena?) svi ćemo se kolektivno praviti blesavi, jer nismo ništa čuli? Broj 42 ćemo izbrisati iz kolektivne memorije? I nitko se ne pita s čijim blagoslovom kalkulira o tome? Nitko se nije zapitao ni koliko je normalno da njegov odvjetnik mrtav-'ladan prizna da će o objavi knjige koju piše odlučiti sam Polančec, jer mora odvagnuti opasnost po svoj i život svoje obitelji. Odvjetnik priznaje da se Polančec boji za svoj život i na takvu se izjavu nitko niti ne lecne???

Čak i kada bi Bajić i svi naši sudovi sve njih strpali iza rešetaka, ne znam na temelju čega bismo mogli očekivati oporavak. O nekakvom rastu niti ne razmišljam. Jer prije restrukturiranja poduzeća i politike s Markova trga, trebamo restrukturirati sami sebe. Shvaćanje vlastite uloge u društvu. Obvezu da tražimo odgovornost. Obvezu da ne šutimo. Ali kako ćemo to kad mnogi i dalje griju već zagrijane unosne stolice, zapošljavaju prema rodoslovnom stablu, boji očiju, veličini grudnjaka ili količini ispijenih lobističkih kava, primaju invalidninu iako su zdravi ko' dren, optužuju zaposlenike da su lijeni, oni poslodavce da su obični eksploatatori, ministri u TV emisijama nepristojno ušutkavaju sugovornike, nitko nikoga ne razumije, nitko ni s kim ne razgovara. A znanje se još kiseli u zapećku. I zato ne praštam ni nama ni njima. Još osjećam kako su me skinuli do gola.