Road to nowhere

Pitaju me mnogi ovih dana u što da pretvore eure, a da ne izgube ušteđevinu. Ni nakon bezbroj pročitanih i napisanih tekstova zbilja nemam pojma. Ne bih se usudila nikome ništa savjetovati. Dolari, švicarci, juani, pezosi, krune, možda kune...? Tko to više zna? Da je to jedini problem o kojem treba mozgati ovih dana možda bi se i isplatilo tome ozbiljnije posvetiti vrijeme. Ali svijet, posebno Europa, ovoga trenutka proizvodi nebrojeno puta više događaja nego što ih je populacija sposobna mozgovno procesuirati.

Sudbina eura i EU još uvijek visi o koncu. Izvjesno je, doduše, da će Merkelici uspjeti ono što Hitleru nije (da ne bi bilo zabune – govorim samo i isključivo o ekonomiji!!), svoju će mudrost razumijevanja privrede i umješnost vođenja  ekonomske politike vrlo vjerojatno pretvoriti u europski imperij u kojem neće biti sumnje u to tko je gazda. A mi, kako je nadahnuto rekao moj prijatelj, ulazimo u EU posve 'ovčarski', bez vlastite strategije, bez branjenih bokova, doći ćemo zdravo na gotovo u sobu gdje pada žbuka i dok će svi ostali imati šljemove mi ćemo se dičiti s instaliranom 'hladnom trajnom' na glavi. Neki od nas možda i imaju tvrde glave, ali nitko, baš nitko nije napravio analizu posljedica prolaska kroz EU vrata po naše tvrtke. Mnoge su od njih već ondje, ali što kad istinska konkurencija stigne k nama? Što kad čistilište počisti 90 posto tvrtki naviklih na debelu 'ladovinu državne zaštite? U 20 godina žmirenja na koruptivnu simbiozu državnog i privatnog, u kojoj riječ konkurencija uopće nema značenje, nije bilo vremena za pripreme.

E, ali nije to sve! Dosad bespogovorno stabilni financijski sustav, jedina stvar koja je izdržala potres krize, počinje pokazivati ozbiljne napukline. Zasad u malim bankama (o tome je Lider pisao još ljetos, ali nitko nas nije ozbiljno shvatio), ali što kad/ako depresija načne i velike? Gadljivo loptanje s odgovornošću između Hanfe, HNB-a, DAB-a, Fine, osim blesavog i idiotskog skupljanja bodova pojedinaca kako bi koji dan nakon izbora možda imali sigurnu fotelju, pokazuje da baš nijedno utočište više nema zaštitnu funkciju. Upravo je zbog toga odgovor na pitanje u kojoj valuti štedjeti još veći rulet. Osim čvrste ruke kojom će pokazati da zbilja znaju što rade regulatori baš i nemaju nekog drugog alata da očuvaju sustav živim i donekle zdravim. A što oni rade? Svađaju se poput vrtićke djece kad se otimaju za istom igračkom. 
E, sad, iman ja još puno lipih stvari za reć...ali ne smin kazat....izborna je šutnja, a već san previše kazala. Evo, još samo ovo (tehnički, to nisam rekla ja nego moj prijatelj s početka teksta): Ma nisam depresivan, euforičan sam od napada sreće što ću sjesti u autobus pokraj vozača sa širokim osmijehom, tamnim naočalama i bijelim štapom.