Samo nastavite trošiti, sve će biti OK

Svjesna da u recesiji zbilja više nisam dovoljno bogata da kupujem jeftino kupih nedavno na rasprodaji nove sunčane naočale, odlučivši se napokon počastiti kvalitetom (takvom kakvu dobiješ za 200 kuna, sniženih sa 700). Moj je ponos trajao tek dva-tri mjeseca – ubrzo se prepolovila jedna drška. Nekvalitetna plastika, predugo stajanje na nekom skladištu ili suncu, tko će ga znati. Ljutita, obišla sam tri najbliže ispostave dotične trgovine ne bi li mi u nekom razumnom roku zamijenili pokidanu dršku. Umjesto toga dobila sam podrugljive poglede i odgovor kao da pred sobom imaju osobu inteligencije niže od Bandićevih 0,50: - Ne, nemamo ništa rezervno, ne mogu vam pomoći – gadljivo će prodavačica uvjerena da je mojih 200 kuna, očito bačenih u vjetar, spomena nevrijedno.

Potom je vedro cvrkutajući dodala:
-Ali imamo odlične nove modele po sniženim cijenama!

Moja reakcija nije za javnu objavu.  Jesam li šenula pameću ako nostalgično želim kvalitetu? Tko se još uopće može sjetiti kada smo kupili nešto što traje? Nekvalitetno je epitet svega što trošimo, od čačkalica, kineske, bangladeške ili pakistanske majice, do mobitela (koji nekim čudom traju taman do isteka ugovorne pretplate) i razne bijele i crne tehnike. Tako izgleda cijela svjetska ekonomija. Živimo po špranci: kupi – kratko koristi (ako i to) – bacaj – kupi. Popravak ili proizvodnju rezervnog dijela bilo čega svjetska ekonomija više ne poznaje. Kao ni kvalitetu, pa ne razumijem u koju bi se to vanjskotrgovinsku nišu s kvalitetom mogla ubaciti Hrvatska.

Negdje na tom tragu u redakciji smo vodili zanimljivu raspravu. Koliko će nam porasti/pasti BDP i na temelju čega. Pa tako dubokoumno zaključimo da je sve manje od pet-šest posto bezvezno, jer jedva dostaje za kamate na inodug. OK, koliko trebamo rasti svima je jasno ko' pekmez. Ali kada razlomite BDP na sastavne dijelove jasno vam i to da se sve (ne samo u Hrvata koji ipak nisu Balkanci) svodi na potrošnju. Za nešto što proizvedete mora postojati potražnja, dakle potrošnja. Nitko neće investirati u nešto što ne donosi dobit, a dobit donosi prodaja, opet potrošnja. Što je turizam nego potrošnja? Rast, dakle, izvire iz potrošnje. Što više trošimo, to više rastemo. Za Hrvatsku onda nema straha, 11 novih šoping meka otvorenih će blagajni dočekati ljubitelje svjetskih nekvalitetnih krpica i njima ponosno prodefilirati špicom kao da su netom uhvatili samu božju česticu i shvatili bit postojanja. 

Pitanje je, i to nimalo bezazleno, koliko još kao globalno društvo možemo rasti? Čvrsto ekonomski i matematički gledano vjerojatno u nedogled. Ali nakon krize ništa više neće biti isto, pa tako ni razumijevanje ekonomske znanosti isključivo s aspekta ponude i potražnje. Dio je sudionika naše male rasprave zaključio da će sve biti u redu kada se svjetsko bogatstvo ravnomjerno raspodijeli, kada i siromašni u Aziji, Africi i Južnoj Americi dosegnu svoj zapadni potrošački uzor. Sa stajališta morala i etike to ne može biti točnije. Nije li pošteno da se svi siromašni nauživaju kapitalizma brze zarade i financijskog mešetarenja? Života koji se odvijao uglavnom preko njihovih leđa?

No sa stajališta održivosti to ni izdaleka nije dovoljno. Ako je za jedne traperice zgotovljene u Tunisu (s dijelovima koji do konačne adrese u Tunisu obiđu svijet 1,5 puta) potrebna litra pesticida i 15 litara nafte, koliko još možemo podnijeti godišnju proizvodnju od milijardu komada? Sa stajališta održivosti posve je nebitno kupuje li tuniške traperice Paris Hilton ili neka Indijka s hijerahijskog dna. Ako je brazilska soja, uzgajana za stočnu hranu, poharala pluća svijeta, sa stajališta održivosti posve je svejedno je li ta stoka poslužena na srebrnom pladnju nekog razvikanog zapadnog ili egzotičnog restorana. Koliko ćemo još trošiti prije nego prestanemo disati? Ako su u rudnicima Konga prisiljena raditi djeca i kopati za par dolara na mjesec (a kilogram koltana na tržištu doseže 50 tisuća dolara!) nije li sa stajališta održivosti svejedno kupuje li najnoviji gadget razmaženi Amerikanac ili Afrikanac koji se tek domogao potrošačkog ideala? Ako svjetskim oceanima pluta plastika površine čak četiri Francuske nije li plastificiranom moru, meduzama i planktonima (valjda i nama) svejedno je li jednokratnu plastiku odbacio neki nepoučeni Europljanin ili siromašni Južnoamerikanac? Društvo za jednokratnu uporabu možda je profitabilno, ekonomično i produktivno, ali nije održivo!

Da nam je neoliberalna utrka za rastom došla do nosa pokazuju i nikome jasni neredi u Londonu. Ekonomija je danas mnogo više od pukih matematičkih zakonitosti. Barem je ja tako vidim. Zato volim izvanserijske ekonomiste kakav je i Manfred Max-Neef, Čileanac koji tvrdi da je kriza isključivo proizvod pohlepe. Njegovi principi ekonomije kakva bi u 21. stoljeću trebala biti bazirani su na nekoliko postulata –  ekonomija treba služiti ljudima, ne obrnuto; razvoj se tiče ljudi, ne objekata; rast nije istoznačan razvoju, razvoj ne podrazumijeva nužno rast; nikakva ekonomija nije moguća bez ekosustava; ekonomija je podsustav većeg konačnog sustava, biosfere, pa tako ni beskonačan rast nije moguć.

Inače, Max-Neef je poznat po ekonomiji 'bosih nogu'. Nakon desetgodišnjeg knjiškog rada našao se jednog kišnog dana u indijanskom selu u peruanskom gorju. Preko puta njega stajao je čovjek u blatu. Pogledali su se. On, nizak tip, mršav, gladan, bez posla, uzdržava petero djece, ženu i baku. I on, fini ekonomist koji je predavao na Berkeleyu. Gledali su jedan drugoga i on je  shvatio da mu nema ništa utješno za reći, da je sav njegov jezik kao ekonomista potpuno beskoristan. Zar da mu kaže da bude sretan zato što je BDP porastao za pet posto? Otkrio je da nema jezika i da ga mora ponovo otkriti.Valjda me je i zato do kosti uštipnuo zidni transparent Rogera Watersa: just keep consuming, everything will be OK. Capitalism, trust us!