Scenarij za ekonomski slom

Svaki put kad se ponadam da možda, jednom, nekad...neće biti  maloumnih poteza vlasti, vlast mi baci nove bisere. Kojima uvijek iznova dokaže da nema tog državnog-ekonomskog-političkog problema koji se može mjeriti sa slašću izborne pobjede. Neka nam zemlja i nepovratno tone u ništavilo depresije, važno je drhtavo iščekivano izborno slavlje. Do koštane srži sada već užasava pomisao da niti jedne jedine nanosekunde nijedna vlast dosad nije razmišljala o nama, o razvoju, o budućnosti, o trajnim rješenjima. Svi će sve adute baciti na kartu izbora, pa koliko košta da košta. A košta puno.

Znatno više nego što će HTV stajati nova direktorica programa. Imenovanje Hloverke na mjesto s kojeg drma cijelim programom navodno javne televizije ružno nam potvrđuje da smo svi tek marionete u tuđim političkim igrama. I ništa više. Njezin javni, sramotni 'lap dance', Šukerova prijetnja rezanjem pretplate i naplatom PDV-a bili su tek minuciozno režirana predstava svedena na jedan, jedini cilj - pripremu terena za preuzimanje kontrole uoči izbora. Kao da nije dovoljno što je uništila nekad najbolji informativni program u regiji, pretvorivši ga u program za gledatelje s kvocijentom inteligencije jednakim stupnju ohlađene krumpir salate, sada je na poklon dobila i cijelu tortu.    

Ali nije problem ni u njoj ni u vladajućima. Sve Hloverke i svi Šukeri ovog svijeta rastu u nama. U našoj šutnji. U našoj sposobnosti da podnosimo. U spremnosti da možda tek uz podsmijeh odšutimo sve gluposti proizašle s usana svih političara. Svjesna sam da uzalud lajem na mjesec, ali doista ne mogu dopustiti da moja, već opasno premorena svijest i savjest, postane talac nedjelovanja. Ne pokrenemo li promjene sami, osuđeni smo na ekonomsko vegetiranje. Tko od nas još sanja lagane i lako podnošljive promjene? Nitko. Ali ako ih ne pokrenemo, nepovratno smo izgubili mjesto u globalnom svijetu u kojemu ovako mali, nikome poznati i potrebni, ionako statiramo poput obične statističke pogreške. Vlast više niti ne skriva da nema ni najmanje namjere  pokrenuti se. Eto, ministar Šuker je 'izmolio' još jedno skupo zaduženje koje će vraćati naša djeca. Pokrpat će ovogodišnji proračun, po mogućnosti začepiti još koja prosvjedna usta i pripremiti teren za izbore. Što će biti poslije, tko pita? Zato je, ministre Milinoviću, djelovanje pravi akt ljubavi prema domovini!

Moj je pesimizam dodatno produbio i javnosti manje poznati riječki profesor ekonomije Dragomir Sundać (ako ste čitali Naomi Klein, gutat ćete i njegove knjige). U svojim je knjigama lijepo objasnio što nam je (ne samo nama) učinila tranzicija. Skup domaći kapital, jeftini inozemni, financijska i trgovinska liberalizacija, restriktivna kreditno-monetarna politika, fiksiranje tečaja, pad proizvodnje, bujanje proračunske države, javnog i inozemnog duga, pad zaposlenosti - sve nam se to dogodilo. No u knjizi 'Scenarij za ekonomski slom zemalja u tranziciji' nije stao na pobrojavanju nepogoda. Čitateljima je (treba li reći da se vladajući na ponuđenu knjigu nisu ni osvrnuli) odaslao i upozorenje: zemlje u tranziciji desetljećima će izlaziti iz krize, devastirat će im se prostor, produbit će se jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, multinacionalne kompanije pokupovat će manji broj uspješnih domaćih kompanija, stanovništvo će sve više siromašiti. Samo zato što nemamo vlastitu strategiju razvoja! Ne MMF-ovu, ne onu Svjetske banke!

Vlastitu, iz domaće radinosti! Ono što od strategija i imamo, uglavnom skuplja prašinu na dnu kakve premijerske ili državnotajničke ladice. Jer se ne uklapa u pobjednički izborni mentalitet. No Sundać se s pravom pita: 'Je li pogrešna ekonomska politika kriminalni čin? Ne, ali ona ima daleko teže i štetnije posljedice nego bilo koji pravi kriminalni čin. Pogrešna makroekonomska politika uzurpira pravo na život i smrt, izriče presude građanima da mogu biti ovozemaljski stradalnici radi počasnog mjesta u svjetskom raju. U suštini, građanin se sve više muči oko fikcije da zbog neumoljivih zakona tranzicije postaje suvišan na svom vjekovnom ognjištu.'   Nije ni čudno da se vlasti knjiga nije svidjela. Istina, knjiga ne pršti optimizmom. Ali upozorava. Jer dok se osvijestimo, izbori su prošli i - idemo dalje!