Suze Boga proračuna

U posljednje se vrijeme ponašam poput plavuše iz vica: 'Što radi plavuša kada čvrsto drži ruke preko ušiju? Pokušava zadržati misao'. Tako se nekako i ja poklapam. Ali ne zato što mi misli panično bježe iz glave (iako bi takva praksa povremeno mogla djelovati blagotvorno) nego zato da se barem malo odmorim od buke riječi koja se u moje uši slijevaju sa svih pravaca.

Najprije odslušam kako je očajni otac provalio u ljekarnu ne bi li nahranio svoju bebu. Za to bi mogao dobiti do 5 godina zatvora!!! Potom već slijede rafali ministra Milinovića kojemu je najveći životni i politički problem sastav predsjednikovih ekonomskih savjetnika. Točnije, ima li tu nesklada u trčanju između Banskih dvora i Pantovčaka. Ni to nije sve! Predsjednik Josipović uvjerava da su njegovi savjetnici ne samo bolji od savjetničkog tima njegova prethodnika nego i od ministara u Vladi. Kao da smo na natjecanju izbora za Miss! Čuje li Milinović sam sebe? Shvaća li koliko je besmisleno to što muči njega i njegovu šeficu? Razumije li Josipović da savjetnici nisu ulovljene ribe kojima se ribiči jedni drugima hvale mjereći im veličinu i težinu? Shvaća li itko da više nije vrijeme da se mediji i birači zabavljaju trivijalnim temama forme? Muči li još koga taj strahoviti sudar dvaju svjetova – očajnog oca i umišljenih ministra i predsjednika? 

Muči me još nešto. Prihvaćam da su se svi okitili savjetnicima poput božićnog drvca. To je sada u modi. No muče me njihove zavezane ruke. Josipovićevi rado govore. Josipović će ih vjerojatno slušati. Ali Josipović nema izvršnu moć da nešto u gospodarstvu stvarno i promijeni. Premijerka već sada pokazuje da mu to neće dopustiti. Premijerkini bi savjetnici rado govorili. Ali im baš i ne daju. Niti ih se previše sluša. Zapravo, odsluša se sve što kažu. A onda to politika prekroji prema svojem partijskom (redovito pogrešnom) kroju. Istini za volju, ni savjetnici nemaju što nova reći. Svima je sve jasno. Prva je i posljednja stanica – proračun! Ondje treba tražiti rješenje nezaposlenosti, ondje treba tražiti prave poticaje gospodarstvu, ondje treba potražiti onu biblijsku: ako nahraniš čovjeka ribom, nahranio si ga za jedan dan. Ako ga naučiš loviti ribu, nahranio si ga za cijeli život!

Zadaća je ministra financija da nam pokaže kako da lovimo ribu. Kako? Za početak tako da prihvati činjenicu kako proračun nije zadani, čekićem za podlogu zakucani matematički aksiom koji se ne dokazuje. I prestane mehanički odgovorati kako država, eto, ispunjava sve svoje obveze. I to je – to.   Zar nije premijerka, preuzimajući Sanaderovu stolicu, obećala kako nema nedodirljivih? Brzo je to zaboravila, pa su sada (opet) svi u proračunu nedodirljivi. Iz razno-raznih razloga. Možda bi bilo najkorisnije da savjetnici ministra i premijerku svakodnevno zasipaju kuknjavom o nepravednom, neodrživom omjeru zaposlenih u privatnom sektoru i onih u javnom, uključujući i umirovljenike.

Omjer žalosno pokazuje da zaposlenik u privatnom sektoru svakoga mjeseca mora zaraditi gotovo tri plaće – jednu za sebe, drugu za proračun, treću za mirovine, dakle opet za proračun. Budu li ih takvom matematikom zasipali dovoljno bučno i često, jednom će valjda kapitulirati. Očekujem da savjetnici o tome urlaju sve u šesnaest, dok vladajućima ko' pekmez ne bude jasna 'formula': bude li proračun tako nehumano trenirao izdržljivost onih koji stvaraju BDP, uskoro ga neće biti. Deficiti će pojesti sve. A deficit je ono što imate kad nemate onoliko koliko ste imali kad ništa niste imali. To je zasad jedino što ova država ima.