Tko je tu čoban?

Na moje (ugodno) iznenađenje nije bilo onako kako sam očekivala. Oporba je sigurno čula da treba platiti tamo neki stari dug težak 750 milijuna eura koji će se platiti novim zaduženjem. I nije se dignula na zadnje noge revajući sve u šesnaest kao što je to bilo zadnji put (u Šukerovoj eri). Valjda su shvatili. Da to jest strašno, da nijedno zaduženje, bilo 'glanc' novo ili ono kojim će se otplatiti staro, nije sudbina koju bi recimo neka majka poželjela svojem podmlatku. Ali nije ni viša matematika.

Kad si posudio i znaš da to moraš vratiti, a nemaš čime (državama se zbog toga ne lome noge i ne ostavljaju konjske glave u krevetu , ali posljedice nevraćanja dugova za stanovnike takve zemlje mogu biti i strašnije) posudit ćeš opet od nekog drugog. Ili zajmodavca zamoliti da stari dug reprogramira. To što se ovoga puta zaduženju države nisu iznova čudili kao pile glisti ravno je dašku povjetarca na +40. U hladu.

Optimist u meni kaže kako su kometi stvarna i moguća pojava (eto, baš su se kod Bjelovara dogodile 'vidjelice'). Pa je onda stvarno moguće da oporba javno pokaže kako se srnce soli još kotrlja njihovim glavama. Pesimist na lijevom ramenu šapće da je prije stvar u nečem drugom. U tome što su zbog odluke o nevjerojatnoj, gotovo povijesnoj uštedi na aromatiziranoj vodi i flomasterima tu vijest jednostavno – prečuli. Koja je god teza točna, u izbornoj godini jednostavno nije dovoljna. Za devet-deset mjeseci morat ćemo zaokružiti neko ime, neku stranku nadajući se da joj povjerenje iskazujemo s razlogom. Taj razlog u ovome trenutku ne vidim baš nigdje.

A nemam problema s vidom. Umjesto neizlizanih ideja o izlasku na svježi zrak uporno nam serviraju saborska i ina 'ja, ja, pa ja' prepucavanja, cijede nas kriminalcima, dezerterima, Miloševićevim sljedbenicima, kriminalnim organizacijama, ovcama, pastirima, samarašima, običnim i vodama s dodanom vrijednošću okusa, tunama i shusijem, uporno nam bacaju dimne bombe samo da ne bi morali piknuti 'u sridu'. Jer ako piknu, neće ispuniti jedinu svrhu svoga postojanja – jahati barem još četiri godine. Od vlasti ne očekujem ništa. Ma, lažem, ipak očekujem – da se zauvijek pozdravi s pregrijanim foteljama. Da zauvijek sjaši. I da se nikad više ne vrati. Od oporbe očekujem puno, puno više.

Očekujem da mi kaže kako točno te dugove misli vratiti i koliko će još ostati za kakav-takav rast. Ne zanima me kakvom će bedastoćom spomena nevrijednom odgovoriti Hebrangu ili Šeksu. Ne zanima me koliko žarko i neinteligentno grizu nabačene udice. Zanima me s kojim će ekonomskim, ekonomskim i samo ekonomskim argumentima birače privući na svoju stranu. Nažalost, osim prigodne kontraofenzive, o tome kakvu će državu taj netko dobiti na upravljanje i što će onda s njom – nitko ni zuc. Da, uvijek je u izbornoj godini gadno. Teže ju je preživjeti nego pubertet vlastitog djeteta.

Ali zar ne bi bio divan božićni dar da nas barem jednom, naprimjer sada kada smo duboko u septičkoj jami, netko tretira kao birače s mozgom? Da barem jednom odustanu od igrica tipa 'izdajice, dezerteri i slična galerija'? Da barem jednom ne živimo život balkanskog špijuna? Da nas barem nakratko prestanu šišati kao ovce i da se mi barem nakratko pravimo da je sve u najboljem redu? Dok se sve to pobrojano ne dogodi, pogodit će nas očekivani hrvatski sindrom - glasovanje protiv. Tko nam je kriv, nikada nismo ni tražili puno više.