Tko štedi, pravo mu budi!

Školska djeca često idu na jednodnevne izlete. Izlet obično stoji nešto novca, a kako na kraju puta znaju završiti i u nekom nezdravom fast food restoranu (s ruksacima punim hrane spremljene kod kuće) roditelji djeci obično tutnu još ponešto kuna.Za jedan od tih izleta 90 posto roditelja dalo im je 150, 200, a neki bogme i 300 kuna! Da im se nađe. Za jedan dan, čak niti cijeli!

Moja je 'sirotica' dobila samo 50 kuna. Ne zato što nemamo više - nego zato što sve više od toga potiče ionako suludo natjecanje u potrošnji i posjedovanju. Nastojimo je naučiti da bude skromna, da ne troši bezveze nego da štedi. Druga je 'jadnica' dobila još manje – ništa kuna! I bilo joj je silno neugodno što si jedina u restoranu ne može ništa priuštiti. I onda je 'sirotica' počastila 'jadnicu'. Drugu djecu nije bilo briga. Nije im palo napamet da je počaste. Zašto i bi? Dvije stotine ili 300 kuna za osobnu, poludnevnu potrošnju osnovnoškolcima je jasna poruka.

Vjerojatno se pitate koga vraga zabadam nos u tuđe lisnice i u tuđi odgoj. Vjerojatno s pravom. Ali prepuštena struji svijesti pomislim na ministra Šukera koji u financijski najtežoj godini (mislim na 2010.!) mora samo jedno – štedjeti! A tu rabotu, barem za sve ovo vrijeme na vlasti, još nije naučio. Točnije, ne želi, jer štednja ima svoju cijenu – gubitak izbornih glasova. Nije, naravno, riječ samo o ministru Šukeru, ionako nije on taj koji kaže konačno 'amen'. On je samo simbol svih vladajućih dosad, i plavih i crvenih, koji su s tuđim novcem bili široke ruke. Ako ne štedi država, zašto bi to činile obitelji? Ako ne štede roditelji, zašto bi to činila njihova djeca? Od koga će to naučiti?

Zar se onda treba čuditi pomalo rezigniranom stavu guvernera Rohatinskog koji misli da će se ministar financija, trenutačno na putu po SAD-u gdje prodaje državne obveznice, sigurno vratiti 's milijardu dolara, eura ili čega već'. Zbog pada BDP-a ove i njegove stagnacije iduće godine, udjel će inozemnog duga u BDP-u do kraja 2010. dosegnuti 100 posto. Upozorio je - opet uzalud, jer ga na Markovu trgu, pardon na Trgu žrtava fašizma, slabo čuju - da je mogućnost zaduženja ujedno i najveća opasnost za ovu zemlju. Opasnost se, kaže, krije u tome što će dotok stranog novca omogućiti nastavak procesa koji su nas doveli u krizu i nećemo dovoljno dobro spoznati potrebu da se moramo mijenjati.
Nažalost, guverner je u pravu. Pokazuje to i Vlada koja rashode državnog proračuna za 2010. u najbolju ruku kani zadržati u okvirima ove godine. O štednji ni slova. Osim kurtoazno, po potrebi. Izbezumljuje me, priznajem, i to što ni kriza ni recesija nisu ni milimetar pomaknuli odnose u društvu. Oni koji su imali, imaju i dalje. I troše. Oni koji nisu imali nemaju ni sada. I dalje smo samo oni koji imaju ili nemaju. Koji si mogu ili ne mogu priuštiti da troše. Pogrešnom  sustavu vrijednosti opet se ne vidi kraj.

Sve dosadašnje Šukere, Sanadere, pa i Kosorice... baš briga što ignoriranjem štedljivosti šalju sebičnu poruku generacijama kojima ostavljamo dugove. Važni smo samo mi, sada i ovdje. Što nas briga što će sve one 'jadnice' ostati posramljene, jer ih kod kuće pokušavaju naučiti smislu štednje. Možda i nije najbolja asocijacija, ali je prva koja mi je pala napamet. Kreatori proračuna opet se ponašaju poput besramnih ruskih bankara koji su za krizu u bankama okrivili – klijente! Jer, eto, ne troše. Štedljiv proračun, manje trošenja? Da, lijepo je sanjati.