Tri zida

Može me iznenaditi još samo dobrota, zaključio je nedavno moj prijatelj. U kapitalizmu smo civilizacijski tako nemjerljivo napredovali da nitko više ne zna reći: 'pusti, ja ću', zaključila sam nedavno i ja.

Je li ta zasićenost sebičnošću, profitom, učinkovitošću, produktivnošću, neprestanim rastom nauštrb kvalitete, gadljivošću prema empatiji, napokon došla do grla? Ili je vidljiva samo u društvu u kojem se krećem, pa mi je vidokrug ograničen? Vjerojatnije je ovo drugo. Samoživost se još nije dovoljno iživjela. Eventualno je ustupila mjesto tuposti.
Na neki način pokazao je to i sjajni dokumentarac 'Tri zida'. Kratka priča o suvremenim uredima, u kojima su prirodnu ljudsku potrebu za drugim ljudskim bićem odrezali montažnim zidovima, tzv. 'cubiclesima', tjeskobno pokazuje što smo postali – usamljena, otuđena, frustrirana, do boli egotripna (ali konkuretna!) bića.

 Groteskna slika crnkinje pozamašnih proporcija (rezulat odrastanja na 'zdravoj' američkoj prehrani) ukalupljene u stolici u kojoj jedva može disati, kamoli se okrenuti, potpuno dehumanizirana zidovima koji je odvajaju od drugih ljudskih bića, bez puno riječi pokazuje što ovaj ekonomski sustav koji živimo uistinu jest. Prazna, pohlepna ljuštura bez sadržaja.

Ideja originalnog dizajnera 'cubiclesa' bila je fluidnost, povezanost, blagost uredskih crta za bolji osjećaj zaposlenika. Dopuštam da je tako, iako mi je teško zamislivo kako bi bilo kakvi zidovi s funkcijom odvajanja mogli biti humani. Kapitalizam je vrlo brzo razvio svoju ideju - kako iskoristiti svaki centimetar prostora (prostranu fluidnost zamijenila je stješnjena 'kockatost') i potpuno izdvojiti jedinku da nekorisnim brbljanjem sa susjedima ne bi narušila ukupnu produktivnost kompanije. Tu je, naravno, i neizbježni konzultant, svojevrsni strateg koji šefovima smišlja kako još učinkovitije stegnuti cijelu stvar.
Ono što užasava daleko više od osvješćivanja te vrste jest rezigniranost s kojom zaposlenici prihvaćaju taj radni užas. Beskrajno draga crnkinja predivna glasa odrekla se snova o pjevanju. Mlada djevojka, koja si svake nedjelje obećava da se u ponedjeljak više neće vratiti tamnim zidovima malenog ureda, svakog se ponedjeljka iznova vraća. Jer baš je zapikirala nove traperice. One iste koje su u efikasnom kapitalističkom sustavu zamišljene da traju kratko. Kada bi bile kvalitetne, kako bi svijet eksplozivno rastao?
Nije li prevladavajući osjećaj i u nas kako je ekonomski sustav neko strano, odmetnuto tkivo što živi vlastiti život? Ne prepuštamo li se i mi pomalo tupo valu što topi? Nismo li se odrekli snova o budućnosti zbog traperica loše kvalitete? Ne vraćamo li se na posao svakog ponedjeljka uvijek iznova uvjereni kako mora biti baš tako i nikako drukčije? To je upravo ono što sustav želi. Da se okružimo zidovima. Da ne razmišljamo. Razmišljati podrazumijeva znati. Raspravljati o izlasku iz krize samo u 'basic' kontekstu ekonomske matematike – ili reži ili troši – može još samo budala ili ekonomist!