U šapama politike program je osuđen da (od)umre

Znate onu pametnu: sve su dobre stvari u životu nezakonite, nemoralne ili debljaju! Ja bih dodala i osuđene da sjaje samo jedan dan. Gotovo histerično obrušavanje na Vladin, pardon Jacin program gospodarskog oporavka koji nije dubinski niti pročitan, a već je popljuvan, potvrđuje tu tezu. I politika i (politička) ekonomija nabrzaka zaključuju da je izborni, a ne anitkrizni, pun rupa i kompromisa, prežvakavanja starih stvari (a koje su to njihove nove?), prepisivačine, politkanstva. Već je početak presice sugerirao da bih i ja tako brzopotezno mogla zaključiti.

Gužva ruku i mikrofona, besmisleno trčanje za svakim tko bi nešto mogao zucnuti o programu prije same premijerke, senzacionalno predstavljen program oporavka (s nekoliko puta naglašenom rečenicom: to je moj program!), unakrsna vatra anketiranih ekonomista, analitičara, stranačkih ekonomskih znalaca, buku u komunikacijskom kanalu učini su nepodnošljivom. Teže od toga pala mi je samo jedna stvar. Katastrofa zapravo. Ekonomska je loptica opet na čistom političkom terenu. Friščićevo vodnjikavo i kalkulantsko 'Ne dajem bjanko mjenicu za premijerkin program', Milanovićevo cendravo 'SDP je to predlagao prije dvije godine' ili Jurčićevo oportunističko 'treba još puno rada i diskusije' najčešće znači samo jedno: odgodu i ovako (pre)kasnih mjera. Svako nekritičko (č.političko) napadanje ostavlja nas dalje i dublje od izlaznog okna. Svakim prepucavanjem zbog jednog ili dva politička boda više gubimo dah i snagu za provedbu nevažno čijih mjera. Ionako nisu Jacine (koliko god se ona busala u prsa da jesu). Budemo li besmislenim omalovažavanjem zavlačili njihovo provođenje, možemo svi kolektivno počiniti samoubojstvo. Jer je vrijeme već iscurilo.

Program, naravno, nije vjersko otkrivenje. Kasni dvije godine. Pun je rupa. Fokusiran je na kraktoročne stvari. Ne želim ulaziti u polemiku o svrsishodnosti mjera. O tome jesu li ili nisu politikantske. Hoće li ili neće polučiti ovo ili ono. Za to nema vremena. One su potrebne. Udahnut će barem djelić života u nacionalnu ekonomiju. Problem je, međutim, negdje drugdje. Problem je u tome TKO će i KAKO provoditi te mjere. Isti oni koji ih već 20 godina ne žele provoditi? Kupljeni glasači HDZ-a? Solidna izborna baza uvjerena da zaslužuje baš sve darovane povlastice? Ministar financija koji se zna zaduživati, ali ne i rezati? Ne bi išlo. Ta me dilema pomalo podsjeća na Marxa koji je u svom zanosu idealnim društvom zaboravio samo na jednu, nažalost najvažniju kariku: čovjeka. No to nije sve. Imam još jednu primjedbu. Ne bih se trpala u isti koš s Vladom. Nema šanse da se složim s prebacivanjem odgovornosti na cijelu društvenu zajednicu. Za loše ili nikakvo vođenje ekonomske politike nisam kriva. Nisam kriva niti za pad BDP-a. Većina nas nije. Čak niti oni koji su na državne jasle stigli po rodijačkoj liniji. No mogla bih ustvrditi da su velikim dijelom krivi mediji, novinarske i uredničke zvjezdice koje su svjesno i namjerno puštale u eter i na papir/ekran svakojake gluposti koje su uspješno skretale pažnju s jedine stvari koja nas doista treba zanimati. Krivi su zato što nisu spremni orati do dna (čast iznimkama) kako bi otkrili dubinu stvari. Ako nam je bačena varljiva kost (s mirisom registra, Josipovića, isprike, koječega) ne moramo odmah dotrčati veselo mašući repom. Krivi su i oni koji su trošili (i još to rade) iznad mogućnosti. Ali imaju ispriku. Vlada im je nevođenjem ekonomske politike slala pogrešne signale. I zato Vlada nema pravo vezati nas u isto kolo. Potrošačko su kolo zaplesali prvi. Još 1998. godine, kada se višak prihoda od tada uvedenog PDV-a nekontrolirano prelio u državnu potrošnju. I od tada ne prestaju plesati konzumeristički ples.

U tom političko-ekonomskom kokošinjcu istinski me je iznenadila činjenica da su Hrvati sretni. Na skali od nula do sto sretni smo sa 63,8 bodova! Vladi unatoč. Obilježeni, izmučeni osobnim razočaranjima, pokušajem da pošteno zarađujemo, hodamo pokidani ili tek zakrpani kroz život. I sretni smo. Vlada ima sreću što smo naviknuli na 'malo'. Dovoljna nam je obitelj, prijatelji, činjenica da smo okruženi ljudima koje volimo, koje trebamo i koji nas trebaju. Nikakav program to ne može zamijeniti. Zapravo, čini mi se da je sreća obrnuto proporcionalna stanju ekonomije. Stanje sreće svojevrsni je izlaz. U tom bih slučaju povukla jedan od gore navedenih zaključaka. Ne moramo počiniti kolektivno samoubojstvo. Sreća obilato nadomješta sve propuste i bedastoće koje je politika silom unijela u naše živote. To ipak ne znači da 'Jacin' program treba ignorirati.