Vlada Poncija Pilata

Ni vojnici nisu što su nekad bili. Vojnici partije, mislim. Partija se više ne doživljava kao neupitna zamjena za obitelj, toplo ognjište u kojemu se nalazi ispunjenje svih potreba. Nekada se za partiju ginulo, izdavalo prijatelje, na stratište slalo bračne drugove, braću, roditelje - ako nisu bili na partijskoj liniji! Osobno nikada nisam razumjela kolektivno pristajanje na to da sav svoj unutarnji svijet, sva svoja razmišljanja, shvaćanja, razumijevanje stvari i života, dakle i politike i ekonomije, netko svojevoljno, pri čistoj svijesti ukalupi u program neke stranke. Bilo koje stranke. Mirisu novca unatoč.

No danas su stvari drukčije posložene. Danas se preko odvjetnika i medija iz zatvora neposlušno poručuje: 'draga Jadranka...' Dalje u grubo već znate. Ma, razumijem ja Polija. Osjeća se napuštenim. Križ krivnje za pljačku i korupciju nosi sam, a prste su u pekmezu duže i dublje držali neki drugi partijski drugovi. Iako nisam ljubitelj te vrste literature, s nestrpljenjem očekujem Polijevu knjigu. Znam da to neće biti istinska katarza, iskreno kajanje i onako fina unutarnja preobrazba kakvoj sam svjedočila u sjajnom filmu 'Život drugih'. To je više onaj uvrijeđeni krik tipa 'neću pasti sam'. Ali nema veze, zabavno je. Da, zabavno, jer neke druge satisfakcije ljudi čistih ruku nemaju niti će je dobiti.

No u toj 'razmjeni informacija' između Remetinca i Trga žrtava fašizma daleko je zanimljivije ponašanje vlasti. Što vlast čini? Pere ruke. Kosor poručuje tek da se neće miješati u rad pravosuđa, Uskoka i policije, a HDZ-ov Sud časti trebao bi odlučiti hoće li Polančeca nogirati i iz stranke. Još se od biblijskih vremena pranje ruku smatra najučinkovitijim načinom skidanja ljage. Potpuno pogrešno. Povijest je pokazala da voda ne skida mrlje. Mrlje krivnje nije skinuo niti Poncije Pilat. Zato me daleko više brine taj 'perem ruke' stav vladajućih čim netko zine o problemu nelikvidnosti. 'Država svoje obveze plaća na vrijeme.' 'Državna su poduzeća već platila dio dugova.' 'Državna poduzeća duguju samo 400 milijuna kuna'.....ponavlja se vlast poput uvježbanog kakadua ostavljajući poduzeća i njihove zaposlenike same na prvoj liniji vatre. U 67 tisuća nesolventnih poduzeća radi 72 tisuće radnika. I nikoga nije briga kakva im je sudbina?

A stvari stoje ovako: krajem prvog tromjesečja ove godine neplaćena su potraživanja dosegnula iznos od 28,9 milijardi kuna. Možete li zamisliti koliko je to novca koji nedostaje sustavu? To je čak 45 posto više u odnosu na isto razdoblje lani. 45 posto! Upravo taj podatak izbija vladine argumente kako su to samo repovi dugova starih desetak godina. Kako stari repovi mogu narasti?? I to nije briga ove Vlade?? Čija je onda? Moja? Vaša? Dijelom sigurno jest. U onom dijelu koji se tiče opće kulture poslovnog ponašanja i plaćanja. No tu kulturu potiče, stvara i njeguje država. Ne mi. Kako to država misli ubrati ikakav porez ako otvoreno pokazuje da nelikvidnost (zapravo nesolventnost!) nije njezin problem? Samo kao upozorenje: neplaćeni porezi i doprinosi koji se nisu slili u državnu blagajnu narasli su čak su 45,6 u odnosu na ožujak 2009.! Ta nebriga, to otvoreno gađenje prema najvećem, najtežem i najteže rješivom problemu najružnija je stvar koju nam vladajući serviraju od trenutka kada smo osvanuli u novoj državi. Što biste rekli liječniku koji vas odbije operirati nakon preživljenog srčanog udara s obrazloženjem: 'to nije moja briga. Sami ste si krivi, jer ste lošom ishranom astronomski pogurali kolesterol'?? E, upravo nam to radi Vlada! Odbija nas operirati!

Ne znam kako vi, ali ja više ne tražim krivce. Tražim rješenja. Tražim akciju. Tražim da vlastodršci počnu koristiti glavu. Tražim da shvate kako blokirana poduzeća, koja rastu poput broja glista za kišnih dana, uskoro neće u proračun moći uplatiti ni lipe poreza i doprinosa. Zato što su de facto mrtva. I poduzeća i njihovi uskoro bivši zaposlenici. Koji će pasti na teret proračuna. Onog koji se neće imati čime puniti, jer je sve manje poduzeća koja su to u stanju. Tijelo bez krvi ne može živjeti. Zašto vlast misli da će to uspjeti gospodarstvu bez novca? Pitanje je što će za koji mjesec uopće ostati od Programa oporavka. Cigla po cigla polako nestaje s premijerkinim riječima: 'Kriv je powerpoint!'